Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
Konobar je upitao načelnika općine što će popiti, načelnik je kazao da bi konjak. Konobar je odgovorio da nema. Načelnika općine to je ispunilo takvim bijesom da je zatražio knjigu žalbe. Opis sablažnjivog slučaja, smrtnog grijeha, zvjerskog zločina i teške tragedije da u kafiću nije bilo konjaka sve otad se čuva na šanku kao kakav vrijedni srednjovjekovni misal ili Zlatna bula Bele Četvrtog. Činovnički je pedantno zabilježen datum, srijeda, dvadeset sedmog rujna dvije hiljade sedamnaeste, i vrijeme, osam i dvadeset pet, a Mirko Rončević, hadezeovac koji u svome petom mandatu, gotovo dvadeset godina vlada Čađavicom, malom slavonskom općinom kod Virovitice, uz samu mađarsku granicu, nije se zaboravio ni potpisati.
OSUDA SURADNIKA
Nevoljnici koji od konobara naručuju konjak iz male čašice u doba kad ostatak svijeta pije nešto bogato vitaminima i bjelančevinama, nešto krepko i zdravo iz porculanske šalice, često kriju svoju naviku. Sram ih je, strahuju od osude obitelji, prijatelja i suradnika pa sišu mentol bomone da im se u dahu ne osjeti da su alkoholom počeli dan. Rončević, međutim, nema takvih inhibicija. Naprotiv, on je i crno na bijelo dokumentirao kako mu nije mrsko na početku radnog vremena trgnuti jednu do dvije ljute, pravednički je zavapio kad mu je to uskraćeno, a zbog poročnog ponašanja očito ne gubi potporu građana, koji opetovano i u visokom postotku glasaju za njega.
Istina, našao bi se u općini poneki i nezadovoljan njegovim radom. Nekoliko dana nakon što je opazio njegovu šaljivu bilješku u knjizi žalbe čađavičkog kafića, Drago Hedl je na Telegramu opisao kako Rončević uništava lokalne poljoprivrednike, otkazuje najam državne zemlje proizvođačima mlijeka i ljekovitog bilja da bi je dodijelio nekim svojima, nekim članovima i simpatizerima vladajuće stranke, koji obično nemaju ni stoke, ni mehanizacije, ni sjemena, ni gnojiva, ni pameti, ni volje, u jednu riječ – ničega. Nije to ipak bez svake logike, pomislio sam. Lokalna vlast nema razumijevanja za proizvođače mlijeka i kamilice, kad načelnik ne pije ni jogurt, ni kefir, ni bijelu kavu ni čaj, ništa iz šalice, krepko i zdravo, bogato vitaminima i bjelančevinama.
Slavonija je postala takav očajni, beznadni kraj da ti preostaje samo dvoje, ili se propiti ili se odseliti. Nakon bezbrojnih slučajeva korupcije, prevare, trgovanja utjecajem, muljanja državnim zemljištima i krađa europskog novca, niza sramotnih priča o nekakvim rončevićima, tolušićima, žalcima, tomaševićima, banožićima, čuljcima, lucićima, hadezeovcima koji su u zaprepašćujućoj većini rodom naši, s juga, potomci doseljenika iz hercegovačkih i dalmatinskih zabiti, vratite li se koji put u mislima na ono teško vrijeme otprije trideset godina, kad je srpski okupator tenkovskim gusjenicama nasrnuo na Lijepu našu, a naši ga momci golim rukama odbacili? Upitate li se gledajući na Hrvatskoj televiziji dokumentarce o junačkim podvizima iz Domovinskog rata, šta bi bilo da nas svi ti tolušići i žalci i čuljici, sva ta nepokolebljivo hrvatska i katolička korjenika s krša nije, što se kaže, oslobodila?
DA SU SRBI DOBILI RAT...
Pisci znanstvene fantastike zamišljaju kako s ovim našim svemirom postoji niz drugih, usporednih svemira, koji se samo neznatno, u detaljima razlikuju. U nekom takvom svemiru Srbi su dobili rat. Na zidovima uz dugački šor u Čađavici kod Virovitice naslikani su veliki grbovi Crvene zvezde i generala Ratka Mladića, a na travnjaku ispred opštinske zgrade je visoki jarbol na kojemu se vije crveno, plavo i bela zastava s dvoglavim orlom koji drži štit sa četiri ocila. Godinama unazad ovde je na vlasti Srpska napredna stranka. Aleksandar Vučić osmehom pozdravlja sa zidova u svim službenim prostorijama.
Jedne srede ujutro, kratko iza osam, dolazi jedan seljak kod predsednika opštine Čađavica. “Predsednik je u kafanu. Sačekajte desetak minuta, saće on”, kaže sekretarica ljubazno pa ovaj nesretnik sedne na stolicu u kutu, nervozno gužvajući kapu. Dva i po do tri sata kasnije ulazi predsednik Mirko lagano teturajući, raskošnom gestom pušta seljaka ispred sebe u kancelariju. Seljak je nekakav proizvođač mleka, drži dvesta pedeset krava i uzeo bi, ako može, nekakvu državnu zemlju da seje stočnu hranu. Predsednik opštine na ovo ozbiljno klima glavom i na kraju samo, kao usput, upita seljaka:
”A ti si u Esenesu?”
”Nisam”, odgovori mu seljak stidljivo, u pola glasa.
”Jao, jao!” zavrti predsednik Mirko glavom nezadovoljno. “Sumnjam da će to moći.”
Ispratio bi zatim čoveka hladno, bezdušno, malne ga oterao, ne mareći da svih njegovih dvesta pedeset krava krepa od gladi.
Takav bi, vidite, ovdje bio čudovišni režim da su, nedaobog, Srbi pobijedili u ratu.
