Pričali smo s prvom Romkinjom na naslovnici hrvatskog Ellea: ‘Umori riječ koja se prvo pojavi kad ukucam svoje ime u tražilicu’



"Trenutno pričamo o tome kako se nepotrebno ističe taj nacionalni identitet. Bilo bi lijepo i dobro da tako jednom ne bude"

Poruka, pristojna i posve obzirna, stigla je na zaslon mobitela oko pola sedam ujutro. To što se vidjela i čitala sat i pol kasnije »krivnja« je autora ovog teksta jer se tek tad rasanio.

To što je odaslana u ranu zoru »krivnja« je Severine Lajtman koja se, čim se ustala, prepala da neće stići na vrijeme promijeniti termin našeg viđenja da ne propušta ništa od fakultetskih obaveza. Gdje samo nestade mladost koja voli dugo spavati!?

– Ha, ha, ha – smije se na ovu našu opasku Severina Lajtman, djevojka od svojih 20 godina čije lice i figura krase naslovnicu najnovijeg broja hrvatskog izdanja časopisa Elle.

– Nije da se uvijek dogodi, ali zna se dogoditi da ustanem u pet recimo, jer jako volim jutro. Jedva čekam da jutro dođe. Ustanem se, pa se spremam, odem na faks… Jednostavno volim jutro – priznaje Severina.

Kad je tako onda je lako bilo pretpostaviti da se i snimanje naslovnice odvilo u jutarnji neki sat. Jer na tim slikama Severina se čini onako »jutarnje« zadovoljna, sretna onim što radi. Ali prije nego se pozabavimo snimanjem za naslovnicu raskošnog magazina za koji će tražilice reći da je »svjetski ženski časopis francuskog podrijetla koji nudi mješavinu modnih i ljepota sadržaja, zajedno s kulturom, društvom i stilom života«, baš kao i to da se »smatra jednim od najvećih svjetskih modnih časopisa, s 45 izdanja diljem svijeta i 46 lokalnih web-stranica«, valjalo je riješiti i pitanje – palačinki!

Slučaj je, naime, htio da prije ovog susreta novinar zasluži palačinke majstorice od slastica Petre Jelinić, pa da ih podijeli s onom koja je, kao djevojčica, isprva željela biti slastičarkom.

– Da, htjela sam biti slastičarka. Bila je to idejica jedne 13-godišnjakinje. A slatko i dalje volim. Zapravo, obožavam. Nije baš da radim kolače, ne stignem, ali volim jesti slatko – smije se Severina.

Životni izbor i poziv

Ta, kako kaže, idejica da bude slastičarka nije ju držala dugo. Gluma je bila jača. Gluma je njen životni izbor, poziv i ono čemu stremi i to, reklo bi se, oduvijek.

– Gluma je nešto gdje sam se pronašla, za što doslovno živim – veli Severina.

I nije ta njena strast otkrivena na Lidranu, na državnim školskim smotrama ponajboljih malih pisaca, novinara i glumaca gdje je redovito sudjelovala i bila među najboljima. Lidrano je, kako kaže Severina, samo otkrio, pustio van ono što je oduvijek čučalo u njoj.

– Voljela sam gledati filmove, serije, ali nije da sam imala neke uzore. Mislim da je to nešto što je bilo i jest u meni. Pa sam se kroz školovanje počela baviti glumom, bez da me je itko tjerao, bez da je na silu – pojašnjava Severina.

Ima ona iza sebe i posve ozbiljnu kazališnu ulogu, onu u autorskom projektu Romana Nikolića, u predstavi »Pogledajme« koja govori o životu mladih Romkinja i Roma. Obišla je predstava 13 gradova Hrvatske, gostovala i u Rijeci u svibnju, a o njenoj kvaliteti govori i činjenica da je dobila Nagradu hrvatskog glumišta.

Pitamo je li to iskustvo na kazališnim daskama samo pojačalo njenu želju da bude glumicom, ili joj je možda otvorilo neke dvojbe!? Jer nije gluma lagan posao.

– Apsolutno nije lagan posao, ali uživala sam i bio je to samo dodatni vjetar u leđa, samo motivacija – iskreno će Severina.

Pitamo je – je li upis na Akademiju dramskih umjetnosti i dalje njen cilj, tim više što je već pokušala, pa nije, za sada, uspjela.

– Akademija je priča za sebe. Akademija je priča o kojoj ne bih pričala, jer još nije dio mog života. Pričat ćemo o Akademiji nekada kad budem studentica na Akademiji – na to će Severina. I ima pravo.

I izrekla je to taman tako da zvuči dvostruko mudrije od svog dvostruko starijeg sugovornika. Čini se, Severina je mlada žena koja je uvijek imala plan, znala što želi i kako do toga doći. I čini se pogrešno.

– Zapravo, ne. Nikada nisam imala plan i najbolje stvari događaju mi se spontano. Najbolje i najgore stvari događaju mi se spontano. Nikada nisam išla planirati nešto i da se to dogodilo. Uvijek spontano – kaže nam Severina.

Želja? Normalizacija

Odakle zapravo početi pričati priču o Severini Lajtman, treba li se vratiti do spomenutog Lidrana i recitiranja pjesmi na kajkavskom, ili se fokusirati na njenu silnu želju da svoj život učini boljim školujući se!? Odakle bi krenula ona?

– Mislim da bih počela pričati priču od samog mog rođenja – na to će Severina, smijući se. Djetinjstvo joj je, veli, bilo normalno.

– Meni je bilo super. Prihvaćaš okolinu u kojoj odrastaš i ne vidiš, ja bar nisam vidjela, nikakav problem. Imala sam obitelj koja je bila tu, imam puno braće i sestara, i baš sam bogata što se toga tiče i ne mogu izdvojiti ništa što je bilo katastrofa. A nije ni da sam dobivala sve na pladnju – priča Severina.

Djetinjstvo je bilo u mjestu Piškorovec. Romsko je to naselje u Međimurju.

– Realno, sada kad pogledam na sve, u ovom trenutku i iz ove perspektive, mislim da moj život nije nimalo sličan, pa i to djetinjstvo, životu djeteta iz obitelji većinskog stanovništva. I nikada neće biti. Rijetko tko će se od njih suočavati s problemima s kojima se mi u zajednici suočavamo i susrećemo – ističe Severina.

I neće. I teško je, ako ne i nemoguće, biti pripadnik tog većinskog stanovništva pa makar i teoretski posve »ući u cipele« pripadnika romske manjine.

– Pitajte bilo koga od većinskog stanovništva kako izgleda jedno romsko naselje i nitko to neće znati. A ako pitate bilo koga kako izgleda geto u Americi, svi će to znati. Jako težimo toj amerikanizaciji, a sami smo jedna mala Amerika – pojašnjava Severina.

Američki geto nam je cool, veli, romska naselja su nam pred nosom i ne znamo da ih ima. Ili se mi to pravimo da ih nema!? Kada će biti drugačije? Hoće li ikada!?

– To je jako teško pitanje. Voljela bih da bude sve normalno, da ide sve k normalizaciji, ali teško je. Velika smo mi zajednica koja egzistira svuda u svijetu. Ne znam hoće ikada biti normalno. Voljela bih, to je moja želja – iskreno će Severina.

I tu novinar opet griješi, griješi kad mu se čini da bi to većinsko stanovništvo trebalo prići manjinskom.

– Apsolutno ne. Ne trebate vi nama prići. Mislim da to mora ići paralelno. Mislim da i jedna i druga strana trebaju raditi isto, jednako se angažirati da se stvari normaliziraju. Jako je sebično očekivati od jedne strane bilo što, u bilo kakvim odnosima, u prijateljskim, ljubavnim, pa tako i u ovom – naglašava Severina.

Najveće razočaranje

Pitamo Severinu što ju je na ovom njenom dosadašnjem putu možda najviše razočaralo, pokazalo se najvećom preprekom. Kao da se malo nećkala treba li išta na ovo odgovoriti, a onda je odgovor opet bio vezan uz ono što najviše voli.

– Ja ne živim s roditeljima u centru Zagreba, ne ispijam doma kavu i čekam da se karijera dogodi, niti imam mamu i tatu glumce koji će me angažirati za nešto. Ja to nemam, ja to sve sama moram napraviti. I kada imate obrazovni sustav, instituciju koja ne razumije da nam nisu svima startne pozicije iste, jednostavno se malo razočarate – kaže Severina.

Obitelj joj je velika, ima Severina 12 što polubraće, što polusestara. Pitamo je ima li među njima još koji talent njenog kalibra.

– Ima. Recimo moj brat koji je ispao iz sustava obrazovanja, a jako je talentiran za pisanje, za slikanje. Ali kako je ispao iz sustava obrazovanja za njega se ne zna, ne čuje – kaže Severina.

Minimalni doprinos

Severina studira jezike, rumunjski i ukrajinski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, sve to uz rad da si može studiranje priuštiti, a tu je evo i naslovnica. Sve su to, reklo bi se, koračići i k toj normalizaciji o kojoj pričamo, premda sve je to »odradila« samo Severina. Nego, naslovnica… Kako su reagirali ljudi oko nje na naslovnicu?

– Bili su oduševljeni, oduševljeni samim tim što sam uopće dobila poziv za tako nešto, a onda i za samim konačnim rezultatom – veli Severina.

Severini je 20 godina, taman koliko treba da se ne libi kazati kako se društvo u nas malo bavi mladima, pitanjem manjina još i manje.

– Neću reći da se ne radi ništa, ali ne radi se koliko bi trebalo. I ne znam zapravo koga kriviti za to. Državu? Kog’? – pita se Severina.

Mladi, složili smo se, kao da nisu došli na red kraj svih problema koje valja riješiti. Ili bi možda i sami morali biti aktivniji!?

– Apsolutno, ali mislim da mladi trebaju nečiju pomoć, nečiju potporu, da bi sebi pomogli, uredili svoje živote – kaže Severina. Teško se, kaže, boriti za svekolika prava dok se boriš kako bi uredio vlastiti život. Kad god ima priliku, poput ovog razgovora, ona se zato ne libi govoriti o položaju romske manjine i to je, veli, onaj njen minimalni doprinos, ono što ona može.

Bilo bi zapravo genijalno da za razgovora ne moramo uopće spominjati da je Romkinja, ali koliko god se trudili eto nas na toj temi.

– I ja bih to voljela. Ovako, ukucate li moje ime u tražilicu sve što ćete vidjeti je boldana riječ – Romkinja. Umori to. Jest, radim za zajednicu, ali kako se, na kraju, ja osjećam, što to meni radi – iskreno će Severina.

A trebala bi se osjećati sjajno, jer naslovnica je upravo takva.

– Sjajan je osjećaj bio ući u studio. I taj posao kao posao nije težak ako znate što radite. Divno je, ljudi koji su radili sa mnom, pripremali me, šminkali, divni su – priča Severina.

Nikada nije mislila da će ikada raditi išta vezano uz modu, ma dogodilo se, taman da se potvrdi ona njena da se najbolje stvari u životu zapravo slučajno i spontano dogode, barem njoj. Bude li sreće dogodit će se Severini i uloga u nekom filmu, zašto ne i u kakvom mjuziklu kad ih već voli. Smješka se ona na ovo, a onda brzo veli da je ipak ona na samom početku i da bi joj bilo kakav glumački angažman bio dragocjen.

Da talentirana jest znaju svi koji su vidjeli spot u kojem su Severina Lajtman i Severina Vučković zapjevale na vrh nebodera kako bi propagirale Zakladu Solidarna koja stipendira nadarenu djecu iz obitelji slabijeg imovinskog stanja.

Inače, da Severina bude Severina »kriva« je Severinina mama, velika poklonica Severinine glazbe. Zgodna je to anegdota.

– Moja mama je bila sa mnom trudna, otišla je na Severinin koncert, a Severina je baš na tom koncertu u nekom trenutku nekako pala s bine. Taj pad je bio presudan, zbog tog što je pala s bine moji roditelji su odlučili da se ja zovem Severina. A Severina je genijalna žena. Ne znam kad sam upoznala nekog s toliko topline – kazuje Severina.

E da, Severina, pa Jelena Veljača koja je Severinu Lajtman stavila na naslovnicu časopisa Elle, sve jake žene, uspješne.

– Gdje su tu muškarci!? – šalimo se

. – Ne znam, ne znam (smijeh). Ne želim diskriminirati muški spol, ali mislim da su žene angažiranije – veli Severina. – Iskreno, tako mislim i ja – samokritično će potpisnik ovog teksta.

Samo dobre stvari

Severina Lajtman voli glazbu, glazba je bila važan dio njenog život oduvijek.

– Slušam doslovno sve. Volim pop, volim rock, dajte mi metal, slušat ću metal, volim cajke jer svi danas to slušamo. Odem u bilo koji klub, a tamo cajka. Odrasla sam uz te pjesme, uz narodnu glazbu. To je bilo nešto što se puštalo kod nas, i dalje se pušta. To je nešto što mi volimo i to je u redu. Ne treba suditi ljude kroz glazbu, nije čovjek ono što sluša već ono što osjeća – kaže Severina.

Što se pak filma tiče, voli klasike, voli »Sav taj jazz«, »Neki to vole vruće«, »Kuma«. – Trenutno gledam seriju na Netflixu »Infamy«. Priča se vrti oko jedne Romkinje. Zapravo, to i je serija o Romima, genijalna. Ima tu nešto i stereotipa, ali koncept kao koncept je genijalan – preporuča Severina. Priznaje da ne bi odbila ponudu da glumi Romkinju u kakvom sličnom uratku, ali ima tu »ali«.

– Ali, da želim da me samo za to angažiraju, to apsolutno ne – rezolutno će Severina. Dok se mjerka studij glume, primaran je ipak studij na Filozofskom fakultetu. Priznaje Severina kako je blizu odluke da se fokusira samo na jedno pa da da sto posto sebe.

– Razmišljam o tome da se opredijelim, da završim barem preddiplomski na Filozofskom, a onda se opet pokušam upisati na Akademiju – veli Severina.

Ne zvuči ludo, neće znanje jezika škoditi glumi, dapače. Samo, kako onda predstaviti Severinu Lajtman, kao glumicu, model, studenticu…

– Glumica, studentica, eto. Ma, može i model. Mogu svi epiteti – smije se Severina.

Severina Lajtman je prva Romkinja na naslovnici hrvatskog Ellea. Tako se ovih dana naokolo piše. A ona bi da nije »vau«, ni toliko čudo ni ta naslovnica, ni to što pohađa faks, ni to što je završila školu.

– Pa da drugi put kad razgovaramo, razgovaramo samo o nekom novom projektu – kaže nam. Kad uhvati malo slobodnog vremena Severina, priznaje nam, najradije malo odspava. Tu je i njen mali krug dragih ljudi, da se pođe na kavu, piće i da pričaju o društvenim, aktualnim temama. Pričaju i o naslovnici.

– Trenutno pričamo o tome kako se nepotrebno ističe taj nacionalni identitet. Nema potrebe, jer na kraju sam ja ta koje sve to nosi na svojim leđima. Ali to je tako – kaže Severina. Bilo bi lijepo i dobro da tako jednom ne bude. I bilo bi lijepo i dobro da joj se spontano i slučajno dogode samo sjajne neke stvari.

– Neka se samo dogode – sa smiješkom će Severina.

Obožavam Zagreb

Severina je u Zagreb došla u srednju školu, sa svojih 14 i zavoljela ga bez zadrške.

– Obožavam Zagreb. Nudi Zagreb puno mogućnosti, prostran je, volim ljude, volim Zagreb – priznaje.

Pitamo je muči li i nju, recimo, odlaganje otpada, prometne gužve…

– Iskreno, u početku nisam shvaćala sve to s plavim ZG vrećicama, ali mislim da Tomašević sigurno ima neku dobru zamisao, da će to u budućnosti sigurno dobro funkcionirati – ocjenjuje Severina.

Izvor: Novi list