BORIS DEŽULOVIĆ - Plenkovićevi ljudi-gušteri



Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''

Godinama već, sve od slavne afere Fimi Media, preostali novinski entuzijasti i istraživači pišu o golemom odljevu javnog novca, ali njih nitko ne čita: te stvari, to svatko zna, elitama ionako služe samo da odvrate pažnju s pravih, istinskih problema, čipova u cjepivima, HAARP-a, chemtrailsa, 5G antena i podzemne pedofilske kabale ljudi-guštera

Sad ja tebi uplatim šezdeset, znači tvojih je trideset, ti nama vratiš dvadeset jednu, ti kažeš ne možeš mi vratit dvadeset jednu? Nema logike, znaš? Meni to nije jasno. Ne ulazeći u ovo... Dobiješ sto šezdeset, tvojih trideset, naših trideset, od naših trideset ti platiš trideset posto poreza, pa koga boli k*rac jesi ti vadio pare! Ja sam ove godine već izvukao sto četrdeset hiljada eura, mogu i iduće godine isto, minimalno. Barem dok sam tu, u Ministarstvu, tu di pada lova. Tak da love ima, nije problem."

Transkripti telefonskih razgovora koje je objavio Nacional, a u kojima Jurica Lovrinčević, savjetnik Plenkovićevog ministra gospodarstva Davora Filipovića, objašnjava novinaru Marinu Vlahoviću kako će podijeliti novac koji će on TV Mreži isplatiti iz budžeta Ministarstva, "di pada lova", izazvao je tradicionalno sezonsko zgražanje javnosti. Barem dvadeset godina – a najmanje trinaest, otkako je eksplodirala afera Fimi Media, kada je otkriveno kako je HDZ na čelu s Ivom Sanaderom kroz državne tvrtke izvlačio milijune eura i dijelio ih medijima od posebnog povjerenja – Hrvatska zna kako funkcionira sprega hadezeovskih kriminalaca i medija: "Sad ja tebi uplatim šezdeset, znači tvojih je trideset, ti nama vratiš dvadeset jednu."

I baš svaki sljedeći put Hrvatska se iznova prigodno živa zaprepasti.

Ili barem to tako izgleda.

Za ovaj su ogled stoga posve nevažni i udružena zločinačka organizacija s Trga žrtava fašizma, i ministar Filipović i savjetnik Lovrinčević i sam Andrej Plenković. Piše se o tome i pisat će se sasvim dovoljno i bez mene, bit će hadezeovski pljačkaši možda pohapšeni, osuđeni i zatvoreni, a možda sigurno neće, iskreno – j*be mi se. Odavno je to zaista, suštinski nevažno. Već do kraja ovoga pasusa, uostalom, zaboravit ćete i kako se zvao consigliere, i kako se uopće zvao ministar. Čije ime, najzad, nismo zapamtili ni kad ga je Plenković onomad barnumovski najavio i predstavio.

Mene pak zanima nešto posve drugo. Ne znači da je važnije, naprotiv: tek ta mi je nevažnost zapravo važna. Zanima me, naime, druga strana te operacije.

Dakle, mediji.

Ili barem ono što se, u nedostatku bolje riječi, medijima zove: sve te TV Mreže i ostale nacionalne i manje nacionalne, razne opskurne lokalne, županijske i gradske televizije, smiješne takozvane novine na trafikama uz ženske uloške i muške igračke, između frižidera s ledenim čajevima i automata za coffee-to-go, kojekakve hanze, styrije i njihovo suho jutarnje i večernje lišće, piskutavi glasovi istre i slavonije, te otužni, amaterski lokalni ili specijalizirani ad hoc skrpani internetski portali, cijela ta trula provincijska mreža kojom HDZ koćari po budžetu i europskim fondovima.

Nekad davno, u plamenu zoru hrvatske države, nisu ti mediji bili posve nevažni, naprotiv. Tuđmanov HDZ trošio je lijepe resurse u discipliniranje novina i novinara, uvodio ratnu cenzuru i donosio zakone, uredbe i posebne poreze, mobilizirao i policiju i vojsku i sudove i državno odvjetništvo i tajne službe, pratio novinare, prisluškivao ih, hapsio, zatvarao i slao na front. U prošlom stoljeću, naime – danas je to teško shvatljivo – mediji su kao komunikacijski kanal i posrednik između stvarnosti i javnosti imali upravo nezamjenjivu društvenu i propagandnu ulogu.

Bilo je to romantično vrijeme starinski korumpiranih medija i novinara, koji su dobivali državni novac da za vladajuće obavljaju poslove agitacije i propagande, od slavljenja vlasti do kompromitiranja opozicije i javnog progona izdajnika. Novo stoljeće uvelo nas je, međutim, u manje romantično vrijeme: internet je redefinirao stvarnost, tradicionalni komunikacijski kanali zarasli su u korov, a velike historijske ideje i ideologije prdnule u čabar.

Politiku je zamijenila takozvana tržišna ekonomija, centralne komitete i vijeća za nacionalnu sigurnost zamijenile su uprave nacionalnih i multinacionalnih kompanija, a važne društvene teme – što god uopće bile važne društvene teme – preselile su se na internet. Novac je sada dolazio iz korporativnih oglašivačkih budžeta, i tradicionalni mediji postali su tek šareni katalozi telekomunikacijskih kompanija, velikih banaka i trgovačkih lanaca, potpuno društveno irelevantni: u savršenoj biološkoj ravnoteži – male gledanosti i slabe čitanosti, s milijun eura od telekoma – medijima se za čitatelje j*balo taman onoliko veličanstveno koliko se čitateljima veličanstveno j*balo za medije.

Klasičnu televiziju gledaju još samo preživjeli veterani dvadesetog stoljeća, gledateljice turskih serija i gledatelji Lige prvaka, klasični radio uređuju i slušaju algoritmi, klasične novine ne čita nitko. Svjedočimo završnoj, terminalnoj fazi: tradicionalni mediji – a u njih se, uz televizije, radio i novine već računaju i "starinski" news portali – nisu više zanimljivi ni velikim oglašivačima.

Osim, jasno, državnim.

Kako je, naime, atrofijom društvene važnosti medija izumro i svaki njihov marketinški i agitacijsko-propagandni kapacitet – te su se stvari preselile na istinski gledane i čitane društvene mreže – mediji su se na svome historijskom kraju sveli na kokošarsko džeparenje iz europskih fondova i državnog budžeta, preko raznih Janafa, Hrvatskih voda, Fondova za nuklearnu energiju i kojekakvih operativnih programa za konkurentnost, koheziju i ostale k*rce-palce.

"Jedino što tražim je da s nama podijeli", kako je to lijepo novinaru TV Mreže objasnio ministrov consigliere.

Od novinara, urednika i vlasnika, kako vidite, odavno se više ne traži ni lojalnost ni podrška ni naručeni tekst, nema više nikakvog smisla ni potrebe, jer to ionako nitko ne čita: traži se samo žiro-račun i šema da se šezdeset hiljada eura iz nekog europskog fonda i budžeta za vidljivost javnih politika – što god to značilo – provede kroz knjigovodstvo i podijeli između ministra i njegovog savjetnika s jedne, te vlasnika medija i novinara s druge strane.

Sve te TV Mreže i ostale nacionalne i manje nacionalne, razne opskurne lokalne televizije, smiješne takozvane novine na trafikama uz ženske uloške i muške igračke, između frižidera s ledenim čajevima i automata za coffee-to-go, kojekakve hanze, styrije i njihovo suho jutarnje i večernje lišće, piskutavi glasovi istre i slavonije, te otužni, amaterski lokalni ili specijalizirani ad hoc skrpani internetski portali, cijela ta takozvana medijska mreža danas ne služi baš ničemu doli da se kokošarski podijeli javni novac: nema gledatelja, nema slušatelja, nema čitatelja, ima samo sto šezdeset hiljada eura iz nekog fonda za nešto.

"Dobiješ sto šezdeset, tvojih trideset, naših trideset, od naših trideset ti platiš trideset posto poreza, pa koga boli k*rac jesi ti vadio pare."

I zaista, koga boli k*rac?

Godinama već – sve od slavne afere Fimi Media – preostali novinski entuzijasti i istraživači pišu o tom golemom odljevu javnog novca, ali njih nitko ne čita: te stvari, to svatko zna, elitama ionako služe samo da odvrate pažnju s pravih, istinskih problema, čipova u cjepivima, HAARP-a, chemtrailsa, 5G antena za manipulaciju ljudskom svijesti i podzemne pedofilske kabale ljudi-guštera. Svih tih godina ovi tako vrište kako Vlada, ministarstva i državne tvrtke uporno odbijaju javno i transparentno otkriti koliko su točno proračunskog novca podijelili, preko kojih točno agencija i kojim točno medijima, a nitko se zbog toga nikad nasekirao nije.

Čak i kad su za kazališne potrebe padale glave, nitko se nijednom nije osvrnuo na drugu stranu: nikad nismo saznali – nikad nas zapravo nije zanimalo – koji su to u stvari mediji preko kojih se izvlačio novac?

Stvar tako funkcionira upravo savršeno. Europski birokrat iz sobice u dnu briselskog hodnika pusti deset milijuna eura nekom hrvatskom Ministarstvu za nešto, tamo dakle "di pada lova", a drugi iz sobice na petom katu pusti im milijun eura u fond za vidljivost javnih politika, dakle vidljivost one padajuće love. "Tak da love ima, nije problem": oni iz Ministarstva za padanje love namjenski onda taj milijun podijele medijima koje nitko živ ne prati i ne čita, a ovi im na koncu vrate pola.

Čist žiro-račun, duga ljubav.

Jedini im je zadatak i posao, shvatili ste, da ne pišu o čipovima u cjepivima, HAARP-u, chemtrailsima, 5G antenama za manipulaciju ljudskom svijesti i podzemnoj pedofilskoj kabali ljudi-guštera.