Piše: Miljenko Jergović, kolumna za 24 sata i njegov sajt jergovic.com
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/26
Dan Republike je ove godine pao u najnezgodniji dan, u subotu. Neradni je, istina, i ponedjeljak. Takav je nepisani propis ukoliko se dvodnevni praznik preklopi s vikendom. A nije se radilo ni u utorak, tad u Bosni i Hercegovini obilježavamo Dan državnosti iliti Dan ZAVNOBIH-a. Ali svejedno je kalendarski udes poremetio i razglavio 29. novembar, kao najvažniji, višednevni datum u našim kalendarima. Tada se posljednji put u godini odlazi na more, zaključavaju se vikendice u Drveniku, Baškoj Vodi, u Trpnju i u Orebiću, ide se na Trebević i na Jahorinu, ako je tamo vikendica, isprobavaju se kamini za zimu, skije i pancerice snose se s tavana, mažu se čarobnim mazama, pa se ostavljaju pokraj vrata, uz vješalice s kaputima, tu će im biti zimsko boravište. A ako je dobra godina, ova kao što smo već rekli nije, snijeg je već pao, proradile su žičare na Jahorini, Igmanu, Bjelašnici, pa se za Dan Republike odlazi na prva skijanja. Iako, skoro da je pravilo da prvi pravi veliki snijeg u Sarajevu padne upravo na 29. novembar, pa se Dan Republike pretvori u veličanstveni socijalistički Božić, kakav ćemo, naravno protiv svoje volje i protiv svih povijesnih diktata, pamtiti dok smo živi. Tako će i ove godine, u subotnje predvečernje, iznenada zapadati snijeg. Čudesno gust, pravi zimski, kakav, kad noću pada, ujutro se bez lopate ne može iz kuće, ali je onda noću zapuhao čudan neki vjetar, suha južina kakve nad Sarajevom nikad ne bude, kao da je došla odnekud iz Sahare, pa se nijedna pahuljica nije stigla uhvatiti. Srećom po nas na Sepetarevcu, jer smo se upravo posvađali što ćemo s prascem.
U petak je, naime, dan pred praznik, nenajavljen naišao moj otac. Osmjehnut, dobro raspoložen, preko desnog ramena nosio je nešto u povelikoj vreći od cementa. Ili u vreći koja je izgledala kao da je od cementa. Šta ti je to?, pitao sam. Ništa nije odgovarao. Možete li samo skloniti stolnjak? Pa je Nona sklonila stolnjak. Imate li neku staru plahtu? Pa je donijela i rasprostrla staru plahtu, na što je on s zbacio s ramena vreću, iz koje je ravno na stol ispalo zgodno prasence. Prerezanog vrata, ali nekog vedrog izraza lica, osmijeha koji kao da se na svinjsku njušku preslikao s očeva lica. Čuo se uzdah, jedno duboko uh! izašlo je iz Noninih ili iz mojih grudi. Ili je to bio očev uzdah olakšanja.
Što ćemo sad s tim?, pitao sam budalasto. To je za Dan Republike, rekao je glasom u kojem kao da se mogla čuti i neka tuga, i ona vječna njegova nesigurnost. Savjest mi je gricnula potkošulju, htio sam se zbog njega poradovati, ali to više nije išlo. Nona je bez riječi gledala u prasca na stolu. Sjedi!, rekla mu je, jesi li za kafu? On je sjeo. Ona je za njih dvoje skuhala kavu. On je iz unutrašnjeg džepa izvadio novac, brojao ga je pod stolom, što je Nonu nerviralo, samo podlaci tako broje novac, pa je ustao i ispod Beethovenove gipsane biste na kredenci ostavio alimentaciju. Godinama je tako išlo, uglavnom bez riječi, po običaju koji se nije mogao mijenjati, a bio je važan i njemu, i meni. On bi Beethovena podigao za glavu, i vraćao ga na njegovo mjesto nakon što bi stavio novac. Inflacija je rasla, a s inflacijom i bunt novčanica. Kasnije bi majka uzimala taj novac. Nekada nisam mogao dohvatiti vrh kredence, pa su te pare trebale ostati daleko od dječjih ruku, danas sam skoro za glavu više od majke. Ali dobro je da sve ostaje isto.
Pa je sjeo, licem u lice sa zaklanim prasetom, i prihvatio se fildžana s kavom. Ukuhanu, on pije ukuhanu, govorila bi Nona, kao da su, Bože mi prosti, Srbi! Naravno da ništa nije imala protiv Srba, ali jest protiv mog oca, koji kavu pije kao, Bože mi prosti, oni. Kad Javorka dođe, ona će se pobrinuti za njega!, rekla je, da prasac ne bi stvarao kakvu nelagodu. Otac je klimnuo glavom, još uvijek mi bivajući pri savjesti što se nisam obradovao daru. Noni je, pak, bilo stalo da moja mati, kad dođe s posla, vidi svinju na stolu u dnevnom boravku. Kao u nekom Buñuelovom filmu.
Otac je, popivši kavu, otišao. Tek tad sam na svinjinom pršutiću, duž desne stražnje nožice, ugledao natpis: za dr. Jergovića. Tintenblaj olovkom, ili kako bi to Nono rekao – kopirštiftom, pažljivo je, lijepim rukopisom, velikim i malim štampanim slovima po ružičasto-bijeloj koži mlade svinje, koja, ovako gledana, jedva da se i razlikovala od ljudske kože, bila ispisana posveta. Koja je bila tim neobičnija jer je bila bila ćirilicom. Tinta se malo razlijevala po rubovima slova, pa je podsjećala na tetovažu. Bože sakloni!, Nona se malo čudila, a malo joj je bilo smiješno. Tetovirana svinja na trpezarijskom stolu na Sepetarevcu. Svašta čovjek doživi u ova doba.
Šta je ovo?, pitala je mati, uhvativši se za grudi, teatralno. Dobro donio!, lakonski će Nona. I šta ćemo sad? U prvi mah zaista nismo znali što bismo sad. Prasac zapravo i nije bio prevelik, ali svejedno nije mogao stati u naš zamrzivač. I naravno da nije mogao stati u našu pećnicu. Bio je apsolutni višak u našim životima. Niti smo voljeli svinjetinu, pečenu ili bilo kakvu drugu, barem Nona i ja nismo voljeli svinjsko meso, niti smo imali načina da ispečemo svinju. U mahali u kojoj smo živjeli, na Mejtašu i na Bjelavama, i na Sepetarevcu koji Mejtaš spaja s Bjelavama, 1983. živi neki izmiješan svijet. Većina je Muslimana, ne manjka ni Srba i Hrvata, kao ni onih za koje po imenu ne bi znao reći što su, a većina pekara je muslimanskih imena, ali ni oni koji to nisu, kao recimo naš Krunić, ne bi po narudžbi pekli svinju, jer bi to odbilo mušterije. Svinja je tabu, najgori u mahali, jer većina ljudi muslimanskih imena ne jede svinjetinu, i ne samo da ne jedu svinjetinu, nego prema svinjetini osjećaju gađenje koje prelazi okvire nejedenja. Alkohol nije tabu, gotovo svi ti ljudi piju, a oni koji ne piju, obično nemaju problem teferičiti s nekim tko pije i uplovljavati u mentalna i emocionalna stanja njegova pijanstva. Jedino da zapalimo u bašči vatru pa ga ispečemo!, rekla je Javorka. Jedino tako!, potvrdio sam. Prasac je imao duge svijetle trepavice, kao neka djevojčica, i čvrsto stisnute oči, da ne gleda ovaj svijet. Kako se zove čovjek čija je uloga da za svinjokolje zaklanim svinjama sklapa oči?
Prasca sam prihvatio u naručje, pa ga odnio u kupaonicu – koja se, naravno, zove banja – položio ga u kadu i otvorio prozor. Vani je dovoljno hladno da prascu bude kao u frižideru. Neću paliti svjetlo kada noćas budem nailazio na pišanje. Pod svijetlim neonskim odrazom neba iznad Sarajeva, na slutećoj bjelini kade, mrtvo će podromanijsko svinjče imati već posve ljudski izgled. Stresao sam se i pobjegao pred tom golotinjom smrti. Već ujutro ne sjećam se što sam sanjao, ali san je bio dug i upleten, trajao je kroz stoljeća i putovao sam u snu dugo i daleko. Tako je bilo, premda ne znam čega je u snu bilo.
Ujutro, na Dan Republike, prisutnost mrtve životinje u kadi već je izazivala nervozu. Minuo je prvi ushit, minulo je čuđenje nad nezvanim gostom, svinjče je zasmetalo majci jer se više nije mogla istuširati. Pa se tako zametnulo zrno sukoba na Sepetarevcu, koje će u sljedećih nekoliko sati proklijati i razviti se u jedno od naših kućnih ludila, o kojima sam pozvan da posljednji na svijetu svjedočim. Pritom, ovo je, zapravo, posljednji Dan Republike koji zajedno provodimo, u miru i vjeri u sutrašnjicu. Sljedećeg ću već biti u vojsci, na Dan Republike 1985. Nona će već pomalo bolovati, na Dan Republike 1986. neće je više biti, a ubrzo zatim, ili već tad, neće ustvari biti ni Dana Republike, premda će još nekoliko godina, ili sve do rata i do smaka ovog svijeta, 29. novembar ostati neradni dan. Dan kada se kolju krmad, i kada se zaklanima darivaju doktori.
Koliko li ih je samo dobio kada je nama dopalo jedno!, bjesnila je majka i pokušavala na oca prebaciti krivnju za situaciju u kojoj smo se našli. Vani je, naime, počinjao snijeg, gust i obijestan, onakav kakvog samo djeca vole, a ona se upravo bila dogovorila s Nacijem da prasca odvezemo na Ilidžu kod rodbine. Oni imaju načina i da ga sačuvaju u svježem stanju, i da ga, kad eto bude dogovoreno, lijepo ispeku, pa da se svi skupa počastimo. Ali ako zapadne snijeg, a sva je prilika da će zapadati, ona niti se može fićom spustiti niz Sepetarevac, niti po snijegu može voziti do Ilidže. Tako da ćemo s prascem u kadi ostati zatočeni na Sepetarevcu, sve dok zima ne prođe, snijeg se ne otopi, a leš se ne usmrdi. Svinja je, kažu stručnjaci, među svim domaćim životinjama čovjeku najsličnija. Zato svinjci tako zastrašujuće smrde: čovjek smrad od ugodnih mirisa razlikuje po onome što je od predaka naslijedio kao urođenu naviku, po neugodi koju je uz određeni vonj doživio, po događaju ili prizoru koji su za neki miris vezani; vlastito govno nikome ne smrdi, ali smrde govna drugih ljudi, a najviše i najstrašnije smrde govna ljudskog kolektiva koji se sabire po kanalizacijama i septičkim jamama; to su, takoreći, govna cijeloga jednog naroda, govna jedne domovine, koja su izasrala djeca i odrasli, dobri i zli ljudi, žene i muškarci, zdravi i bolesni, i svako od tih govana nije smrdilo onome koji ga je na svijet donio, ali kada se tako zajedno nađu, sva ta govna smrde najstrašnije na svijetu, ili smrde upravo onako kako smrdi jedan seoski svinjac, s krmačom i s osam-devet mladih, koji grokću oko njezinih sisa, i koji će za 29. novembar biti zaklani. Osim što svinjska govna smrde kao ljudska, anatomija svinje najsličnija je čovjekovoj anatomiji. Ta sličnost tolika je i takva, zaneseno je govorio otac još prije desetak godina, jedne rane jeseni u Drveniku, da će jednoga dana biti presađivani organi sa svinja na ljude, na što je barba Kruno u šali zapitao: A zašto ne i obrnuto?, pa je uslijedio kratak, neugodan muk. Barba Kruno borio se na Sutjesci i preživio. Prvoborac, pukovnik JNA, živio je u Beogradu, ali nije se, srećom po sebe, previše isticao radnim navikama, pa su ga rano umirovili, tako da je on po pola godine živio u Drveniku i bacao parangal. A zašto ne i obrnuto?, našalio se barba Kruno, a Nona je poslije zamišljeno izgovorila: svašta je on prošao u tom ratu, zna kakve su svinje ljudi!
O tome, dakle, o toj sličnosti bit će da sve troje mislimo, dok vani pada taj strašni snijeg, koji neće biti zabilježen ni u jednom vremenskom izvještaju o zimi 1983. na 1984. u Sarajevu, ali mi to ne znamo, nego mislimo o svinji u našoj kadi, o tome kako da je se oslobodimo i o tome kako će strašno ljudski smrdjeti njezin leš, ako nam ne pođe za rukom da ga se oslobodimo.
U jednom trenutku tog podneva i popodneva, dok snijeg na Sepetarevcu pojačava, a Javorka, moja blijeda tužna mati, leži na kauču u dnevnom boravku, nalakćena puši cigaretu za cigaretom i bjesni na život koji je prema njoj tako nepravedan, na svoga bivšeg muža, koji nam je donio tu svinju, na snijeg koji pada i pada, i na nas dvoje koji za sve to, za svu tu njezinu nepojamnu nesreću, razumijevanja nemamo, Nona iznebuha predlaže da pozovemo taksi i da tu svinju nosimo vragu, na Ilidžu.
Pa jesi li ti normalna, napadne ju mati, tko će svinju primiti u taksi? Pa valjda u ovom gradu još ima taksista koji nisu muslimani, odgovara joj Nona. Ako taksist i nije musliman, tko će mu to u vozilo ući nakon što se raščuje da je vozio svinju?, nastavlja moja mati, sve koristeći tu riječ vozilo, koja zapravo ne postoji, koja ništa ne znači, ali u autoritet utjeruje svakog tko tu riječ pročita u novinama ili na kazni za pogrešno parkiranje…
Nona dalje ništa ne pita, nije joj do svađe, jasno je da se Javorki ne ide na Ilidžu, ona zapravo ni ne želi da se oslobodi prasca iz kade, nego joj treba nešto što će pokvariti ovaj Dan Republike, nešto što će joj se usrati u praznik, jer praznici su najteži i najdepresivniji dani među svim danima u kalendaru. Treba joj taj prasac i sva ta nevolja koja ga prati, treba joj snijeg, zapravo je dobro što je baš sad i baš ovako zapadao, jer bi bez svega toga bilo mnogo, mnogo teže.
Evo, moram popiti lexilium, govori moja mati, pa opsuje Boga, opsuje mater, opsuje pičku materinu, Nona se diže i donosi joj vode, ja ojađen nastavljam sjediti, bez riječi za ovaj beskrajni dan, koji se godinama već ponavlja, a iz kojeg će uskoro nestati None, ona će umrijeti prvog proljeća po mom povratku iz vojske, ali će se isti taj beskrajni dan nastaviti, samo još teži i gori, jer ću ja ostati sa svojom majkom na svijetu sam, sve dok na Sarajevo ne padne opsada, i sve dok joj, toj mojoj majci, mojoj dragoj i jedinoj majci, mojoj Javorki, kako joj je ime nadjenuo njen stariji brat, koji će malo nakon toga poginuti kao neprijateljski vojnik u Drugome svjetskom ratu, jednoga dana u sljedećem ratu, tom našem ratu s proljeća 1992, nakon što mi već stoti put tog dana ne ponovi da će se ubiti, ne zaurlam u lice: pa ubij se već jednom, pička ti materina, i ne izjurim van iz podruma, na Sepetarevac po kojem su upravo u relativno gustom pljusku zapadale mine iz minobacača od 82 milimetra… Evo, moram popiti još jedan analgin, evo moram popiti trodon, analgini mi više za migrenu ne pomažu, govori Javorka tog popodneva na Dan Republike 1983, koji pamtim po tome što se nisam imao gdje istuširati. U kadi je zaklan ležao mili praščić, čije su duge svijetle trepavice podsjećale na usnulo ljudsko dijete.
Jutro je, u nedjelju 30. novembra, osvanulo oblačno. Odnekud, iz nepreglednih i nama nepojmljivih daljina, puhao je južni vjetar i podizao smrad govana iz gradskih kanalizacija i težak vonj iz podruma i iz drvenih i plastičnih kaca u kojima je već pomalo sazrijevao kiseli kupus za decembarske podvarke i sarme. I nigdje, pa čak ni gore visoko na obroncima Trebevića, nema ni traga od jučerašnjeg snijega. Topio se prije nego što bi stigao pasti, kao da je sva zemlja gripozna pa ima vrućicu. Javorka se probudila oko deset, mamurna od lijekova i neraspoložena, ali ipak još toliko živa da krenemo na Ilidžu. Fićo je, kao i uvijek, bio parkiran pod Milenkinim prozorima. Prasca sam onako golog, jer se vreća već bila raspala, snosio niz stepenice, majka je otvorila suvozačka vrata, a ja sam ga dugo smještao na stražnjim sjedalima. Nona neće s nama na Ilidžu, jer za nju nema mjesta. Meni se ni ne ide, rekla je. Neka se malo odmorim bez vas, rekla je. A ja sam vjerovao da nekako ne misli na mene, ali ne smije to reći. Nadao sam se da ne misli, jer sam, zapravo, bio vrlo usamljen. I nešto od te čudne usamljenosti, koja možda je probila u me upravo u neka doba ove 1983. godine, koju sam preživljavao strahujući pred skorim odlaskom u vojsku, pratit će me kroz sva buduća vremena od života. Pa što god radim i što god pišem mahom je uzaludan pokušaj da se uselim u tekst i time pobijedim usamljenost.
Metar po metar u našem se fići spuštamo niz Sepetarevac. Mati moja žalosna psuje kao kočijaš, objema se rukama drži za povelik fićin volan, govori što ću ako otkaže kočnica, odgovaram joj zašto bi otkazala, na što biva samo još gnjevnija. Treba nam, valjda, cijeli minut dok siđemo niz tih tristotinjak metara Sepetarevca, uz kuću pri čijem vrhu živi teta Maca Burazerović, a ispod su nekad živjeli Vlatko Štok i njegovi, pa su se odselili na Ilidžu, dok je s druge strane ulice kuća u kojoj živi teta Almasa, u kojoj su Solde i nekad su bili Blatančići, pa s iste strane nailazi kuća nesretne gospođe Milojke, bezube majke čiji sin se objesio, pa kuća katnica, manja od ostalih u nizu, u čijem je prizemlju nekad stanovao Senad sa svojom starom nenom, nasmiješenim stogodišnjim Budom u dimijama, igrao sam se nekad s njim u našoj bašči, imao je golem ožiljak na desnoj nozi, a preko puta, na uglu sa Džemila Krvavca ulicom porodična je kuća u kojoj žive neki nepoznati ljudi, a žuta im je škoda parkirana na travnjaku pred kućom; i onda još desetak metara niže, kad se već gubi sepetarevačka strmina, s druge strane ulice stanovao je Denis Kakarigi, koji se odselio na Alipašino, a nasuprot njemu još jedna je porodična kuća u kojoj žive ljudi čija imena ne pamtim, pa onda kuća na uglu Ulice Fadila Jahića Španca, stamena, lijepa, solidno sagrađena međuratna dvokatnica, na vrh koje stanuje Bato Narančić, koji će mi činiti društvo na Željinim utakmicama na Grbavici i s kojim ću se, nekoliko godina kasnije, šutke vraćati kući, što je sve opisano u jednom poglavlju knjige “Mudrost poraza, ludost pobjede”, ali do tog vremena još ima, ovo je tek 1983; a s druge strane, na drugom uličnom uglu porodična je kuća Osmanagića, u kojoj živi moj školski drug i prijatelj Nedim, dok su preko puta, sa sepetarevačke strane, dvije vječno trošne garaže, pa malena katnica u kojoj s roditeljima žive braća Sijerčić, nakon čega slijedi bašča, i u bašči kuća u kojoj je Goran Zlatarević, a preko puta ulice katnica je u kojoj živi buduća bosanska ministrica vanjskih poslova, mrska i odbojna žena; pod njezinom kućom lijepa je, ali već vrlo stara, loše temeljena i trošna kuća u kojoj živi Dalmatinka, žena čije ime nikad nismo znali, niti nam je, po nekom čudu, bilo važno, skoro da smo i izbjegavali znati ga, jer njezina priroda, kao ni uloga koju je igrala tu pri dnu Sepetarevca i na Mejtašu, nisu se ticali imena, ustvari nisu ni imali ime, nego su suštinom svojom ljudskom bili bezimeni, sveopći, širi od svakog imena, jer je Dalmatinka bila vesela i glasna, iz nje je tutnjalo more, kao u danima gnjevnih fortunala, pa je u našem kraju u ova maglena i meteorološki teško podnošljiva vremena mjeseca studenog i prosinca, u ovom sa svih strana zatvorenom i skrajnutom Sarajevu, u ovom svijetu koji je ostao Bogu duboko za leđima, ona, Dalmatinka, naše more, naš Mediteran, naša raštika i kaštradina, naše smokve i naša pitoma i blijeda Sveta obitelj, koja će nas sve, i krštene i nekrštene, sačuvati dok god je ove kuće pod Sepetarevcem i dok god je u njoj Dalmatinke, koja je nadrasla svako ime i samu mogućnost imenovanja; i onda preko puta Sepetarevca, na samome njegovom dnu, tamo gdje se naša ulica već sasvim sužava, i nakratko postaje birvaktilski turski sokačić, sasvim demodiran u ova socijalistička i automobilska vremena, tarabe su i bašča hadžijice Bahtijarevića, sa čijem sam sinom Behaudinom išao u osnovnu školu i prijateljevao u ona vremena kada sam kao tuđin i gost u vlastitom životu po završenom prvom razredu došao iz Drvenika.
To je moja ulica, govorim, i imam sve vrijeme svijeta da to kažem, jer majka je u smrtnom strahu da će joj otkazati kočnica, pa se pedalj po pedalj spuštamo, mimoilazeći se sa sve samim poznatim prolaznicima, komšijama, namjernicima i putnicima, s onima koje svakodnevno viđamo, pa se s njima i pozdravljamo, premda ih osobno ne poznajemo, jer žive negdje na Bjelavama ili na Podhrastovima, ili negdje još više i visočije, ako visočije uopće postoji. I svi oni zavire u našeg fiću, vide moju namrgođenu majku, u smiješnoj pozi, s bradom na upravljaču, kako poput Kate Winslet u “Titanicu”, stražari na pramcu svijeta koji ide u katastrofu. Četrdeset i jednu je godinu navršila ovoga 10. svibnja. Još uvijek mlada žena, odživjela je već sve što se u njezinom životu moglo odživjeti, i okrivila je sve s kojima se u tom životu susrela. Godinama pije lexilium, depresivna je, tjeskobna i, obiteljskim rječnikom rečeno, posve luda. Šteta što nikada neću imati prilike da razgovaram s nekim od njezinih psihijatara, premda mislim da od tog razgovora ne bih imao koristi. Moja majka umije izmanipulirati svakoga. Ona živi više života istovremeno. I nesretna je što nijedan od tih života zapravo nije pravi.
A nakon što se pogledom susretnu s njom, tako za volanom, i sa mnom, na suvozačkom sjedalu, koji u crnu zemlju tonem i venem kao ubrana visibaba od tog grdnog stida i srama, ugledaju nauznak izvrnutog praščića, prerezanog vrata i razrezane utrobe, koji se razvaganio na fićinoj stražnjoj klupi – kako se stražnja sjedala stručno zovu. I taj ih prizor mahom razvedri, jer je posve nadrealan i u osnovi totalno sarajevski. Javorki je neugodno što tako naočigled svijeta naokolo vozimo svinju. A opet, ne odvaži se malo podići nogu s kočnice. I onda nam je oboma, a možda i tom mrtvom prasetu, neugodno, sramimo se, čini nam se da je život iskočio iz zgloba, da se više ne uklapamo, ne pripadamo ovim ulicama, uljezi smo u ovom vremenu ili u ovom trenutku, koji će, eto, upravo zbog te silne nelagode ostati upamćen.
Ono što ja još uvijek ne osjećam, a Javorka osjeća punom unutarnjom snagom i silom svoje neuroze, i tim će osjećajem u njegovim najšašavijim varijacijama biti vođena sve do groba, nelagoda je pred susjedstvom zbog svinje i svinjetine. Ona tu među svim ovim svijetom živi. A ja ne živim, nego sam gost. Kao što je i Nona gost, kao što je i Nono bio gost, kao što je sva naša familija u ovom gradu i u ovoj zemlji samo gost, i tako će ostati sve dok nas uskoro ne nestane. Naš život odvija se u stanu, iza dvaput zaključanih vrata, u tvrđavi Sepetarevac broj 23, i tako će biti sve do naše konačne predaje. Njezin život, međutim, zbiva se vani. Njoj je, mojoj majci, život među nama, u tom njezinom domu, uglavnom nepodnošljiv. Dobro joj je samo vani, gdje može slobodno da laže i da izmišlja neki drukčiji život, među svim tim vanjskim, njoj bliskim ljudima, šarenim, različitim, raznovjernim, kakvih u Sarajevu 1983. ima više nego u knjizi svih bajki svijeta. Vani ona sebe prihvaća kroz njih, i sve njihove običaje, navike i ograničenja doživljava kao svoja vlastita. Moja luda mati u sebi ima cijeli ovaj grad, u njoj žive svi njegovi ljudi. I ustvari, jedina ona na Sepetarevcu 23 voli svinjetinu. To teško i premasno meso, pečeno u pećnici, ako već ne može na ražnju, na živome ognju, te pohane svinjske šnicle i te grdne čorbe i čorbuljci po kojima se naša kršćanska sirotinja najprije razlikuje od svojih muslimanskih susjeda, ta svinjetina, tek zamiriši, u filovanim paprikama i u sarmama, sve to svinjsko što je toliko privlači, a što ni moj, ni Nonin stomak ne mogu podnijeti, pa mi se učini da sam se najeo kamenja, vjerojatno u sebi nosi nešto od djetinje uspomene na gladne poslijeratne godine. Kad je moja mati, rođena 10. svibnja 1942, prvi put u životu jela pravo meso? Kada su joj prvi put namazali svinjske masti po kruhu, i učinili joj tu doživotno najveću gastronomsku čast? Glad koju ona pamti i koja ju je formirala, meni ne znači ništa. Ne znači mi ove 1983., a neće mi značiti ni svih sljedećih godina, najprije u vojsci, kada ću uglavnom gladovati, jer će mi neukusna biti vojnička hrana, pa onda ni za opsade Sarajeva, kada pristojne hrane više i ne bude. Gladovanje podnosim s lakoćom i s nekakvom neobičnom i neočekivanom vedrinom, po nekoliko dana mogu baš ništa ne jesti, i obično mi se tada čini da radim nešto dobro i korisno, ili nastavljam neku davnu, u djetinjstvu započetu igru. I naravno, između masne svinjetine i gladovanja, uvijek biram gladovanje. U mljevenom mesu prepoznat ću i najmanji trun svinjskoga mesa, i ono mi na želudac pada kao da jedem čovjeka. Ali za razliku od nje, moje majke, koja nas upravo fićom spušta niz Dalmatinsku, pa ćemo Titovom, onom istom rutom kojom smo već više puta prolazili u ovim romanesknim manevrima, pred svojim se susjedima, poznanicima, obiteljskim prijateljima, pa čak ni pred našom tetom Almasom, ne osjećam nimalo nelagodno zbog svinjetine. Ja svinjetinu jedem, premda je ustvari i ne jedem. Moja majka, baš poput njih, svinjetinu ne jede, premda je ustvari jede, premda je upravo svinjetina najdraže njezino meso i hrana kojom će najprije utažiti svoju glad. Stvar je neobična, pripada metafizici svakodnevice. Ili metafizici zajednice. Pripada onoj duhovnoj disciplini koja će jednog još uvijek dalekog dana nestati iz moga života, pa ću je čuvati i spašavati u tekstu koji svakodnevno budem ispisivao, dok će je Javorka iskušavati sve do groba.
Putovanje do Ilidže traje dugo, jer moja mati vozi uglavnom u drugoj brzini i nikad ne prelazi pedeset kilometara na sat. Nakon što prođemo Stup i stupsko groblje, na kojemu leže Karlo Stubler, žena njegova žena Johanna (Ivana), kći njihova Rika, sin Rudolf, i nad kojim se u čast Olimpijskih igara nadvila gradska obilaznica, s lijeve nam se strane ukaže prijelaz preko tramvajske pruge, uzdignute, kao da je željeznička, i ulazak u Kasindolsku ulicu. Zdesna je u Kasindolskoj pogled prema Butmiru i nešto rjeđe raspoređene obiteljske prizemnice i katnice, građene uglavnom u međuratno i rano poslijeratno doba, dok je slijeva red kuća gušći, i kuće su novije. Premda je kraj studenog, bujna je vegetacija. S proljeća će, negdje sredinom aprila, Kasindolska planuti zelenilom, plamen gustoga i bogatog svevrsnog lišća dizat će se do neba i mjestimično zamračiti sunce. Malo je u mom iskustvu 1983. tako neobičnih i privlačnih mjesta kao što je ovo. I četrdeset godina kasnije, nakon što već duže od desetljeća neću proći Kasindolskom, ta će ulica biti jedno od frekventnijih poprišta mojih snova. Uglavnom noćnih mora, jer moje mȍre traže upečatljiva i živa mjesta.
Nakon nekoliko stotina metara, čini mi se da ih je tristotinjak, skrećemo u dvorište kuće u Kasindolskoj. U dvorištu je garaža, davno sagrađena, u kojoj je još uvijek mrtvi Nacijev spaček. To je onaj spaček u kojem smo u lipnju 1973, nakon što sam završio prvi razred, zauvijek preseljavali iz Drvenika – što bi bilo vrijedno jednog putopisnog romana! – mislim da je 1967. ili 1968. godište. Sivo-bijele je boje, godinama nije u voznom stanju, ali Naci se od njega teško odvaja. Općenito se naši Ilidžanci, rođaci po Stublerovoj liniji, teško rastaju sa starudijom. Po tome smo, vjerojatno, slični. Jednom kada odem u Zagreb, kada se usred rada konačno otkinem od svoga svijeta, skupljat ću oko sebe kojekakvu starudiju, često ću se zatjecati u vlastitom smeću, izbezumljivat će me povremena nemoć da se tog smeća oslobodim. A onda ću konačno shvatiti ono što ove 1983. još uvijek ne razumijem, možda i zato što o tome ne razmišljam: ta starudija usred koje svi moji žive, a koju ću, čim dođem u Zagreb, i sam oko sebe svakodnevno stvarati, to je, zapravo, taj naš identitet. To smo stvarno mi, skupa s onim grobovima na Stupskome groblju i na Barama: to je ono naše vrlo komplicirano nacionalno stanje, koje nazivamo hrvatstvom, premda je u njega umiješano pola Europe, i to je naš stvarni i istinski zavičaj. Ovaj mrtvi spaček, iskopanih očiju, podignut na četiri panja, koji izviruje iz pretrpane garaže pred kojom se zaustavljamo, prvi je i posljednji Nacijev auto. Kupio ga je u ranim tridesetim, prije nego što će mu se roditi prvo dijete. Za njegovim upravljačem, s onim smiješnim mjenjačem, proživio je život bogat pripovijestima, katalozima i revijama na stranim jezicima, pričama i mudrovanjima o svemu i svačemu, u kojim je mudrovanjima Naci obično imao glavnu riječ, rasipajući se svojim uglavnom beskorisnim znanjima. Sin nekadašnjeg birtaša, koji je još u međuratna vremena imao telefon, što je nesumnjiva potvrda visokog građanskog pa i socijalnog statusa, radio je kao laborant na Prirodnomatematičkom fakultetu i oženio Rikinu kćer, unuku Karla i Johanne, te prvu rodicu moje majke, Nevenku. Ona je arhitektica, još uvijek te 1983. radi, premda ima ozbiljnih problema sa srcem, opustošenim slabo liječenim reumatskom groznicom i miokarditisom iz adolescentskog doba. Oboje će doživjeti i preživjeti rat na Ilidži, tu u Kasindolskoj, na teritoriju koji su držali Srbi, blizu crte razgraničenja. Ali daleko je to još. Tek je još jedan običan Dan Republike, a mati i ja u nedjelju, 30. novembra dolazimo im u goste. Naci je kapiju ostavio otvorenom, da se Javorka što lakše parkira.
Izvlačim prasca za stražnje noge iz auta, ne znam kako bih drukčije, a onda ga tako naglavce držim, visoko u zraku. Dolaze Naci i Lado, moj rođak, već četrnaestogodišnjak, pa mi se smiju, dok nemoćan stojim, s rukama iznad glave, nosa zabodenog u rasporenu svinjsku utrobu. Naci prihvaća svinju u naručje, vidi se da si gradsko dijete!, govori mi. Naravno da je i on gradsko dijete, iz Radićeve je ulice, odrastao je preko puta onodobnog Hotela Istra, ali ga je život u Kasindolskoj, na samom rubu grada, kvalificirao da postane nešto više od gradskog djeteta. Upravo zahvaljujući tome mi imamo kome da udomimo ovaj svinjski leš, koji nam je jučer donio toliko nerviranja, pokvario nam praznike i onemogućio tuširanje.
Onda se pije kava. Javorka sjedi za stolom, u nalakćenoj, visoko uzdignutoj ruci drži cigaretu, ranije je pušila filter milde sorte, a sad puši filter lord, glasno se i nervozno smije, i onda govori: Uh, glava me je zabolila, moram malo leći! S vodom proguta dva analgina i odlazi u tamnu, zamračenu sobu negdje u dubini kuće. Pokušavam se buniti, htio bih kući, ali uzalud je to. Sve se odvija prema davno utvrđenom planu, onako kako to već godinama ide. Samo pola sata mi treba, govori Javorka, a ti budi spreman, govori mi, a ja znam da to neće biti pola sata, nego će cijeli dan potrajati, ona će ležati, ja ću čekati, i Bog zna kako će sve ovo završiti. Naci me zapričava, raspituje se kako je u školi, kratko mu odgovaram, ne znam što bih rekao kada me pitaju kako je u školi, a ne znam ni kada pitaju ima li cura, osim što mi se čini da se takva pitanja ne bi trebala postavljati sedamnaestogodišnjacima, ali onda on započinje neku od priča iz svojih školskih dana. On se pretvara u sedamnaestogodišnjaka, ja se pretvaram u onoga koji sluša, pa mu čak postavljam i potpitanja, i sve opet dobije neki smisao u priči. Naci ima taj dar da i nehotice oživljava duh vremena. Dok priča o tome kako mu je u školi, eto nas u četrdesetim i pedesetim godinama, pa nas eto još i ranije, u karađorđevićevskoj kraljevini i u onodobna gimnazijska vremena, kad, istina je, on nije bio gimnazijalac, nego se tek rodio, ali umije o tome da priča, i očito bi mu milije bilo da je tad išao u školu, kao što bi i meni milije bilo da sam u neko drugo vrijeme išao u školu. U drugom vremenu, onom koje nisi doživio, postoji uvijek nešto što čovjeka pokreće u priči, nešto što mu se namah učini zanimljivijim i vrednijim života od svega što je doživio. Ili je naprosto lakše živjeti u dovršenim vremenima. A dovršena su samo ona vremena koja su prošla pa ih čovjek dobro poznaje s oba njihova kraja. Jer vrijeme je kao komadić konopca slučajno ispušten na pod radionice: ima dva kraja, koja je moguće jasno odrediti i opisati tek nakon što vrijeme istekne. I samo dovršeno vrijeme doista je vrijedno priče. Naci, koji nije pisac, a nije ni veliki čitatelj, te bi se moglo reći i da ga književnost pretjerano i ne zanima, premda nikad to ne bi priznao, dobro poznaje vrijeme, pa zato na kraju priča o školskim danima u vremenu koje nije ni doživio. I tako, umjesto da ja kažem kako je u školi 1983, on priča kako je bilo u toj istoj školi, u Prvoj gimnaziji, 1933. ili 1939.
Prođe pola sata, prođoše sat i dva, Javorka se ne diže. Naci, nakon što je ispričao sve svoje priče, odlazi nekim svojim poslom. Prethodno je uključio gramofon, pustio ploču Branka Kralja “4 uspeha”, rekao: Sad možeš mijenjati ploče, samo budi oprezan, igla je osjetljiva! I tako ostadoh sam, uz džeziranje na usnoj harmonici golmana zagrebačkog Dinama, a prije rata i Concordije. Još uvijek to nije moja muzika, ili već jest, nisam u to siguran dok je slušam. Nacijev gramofon je mnogo bolji od mog, njegovo pojačalo, njegovi zvučnici, a onda njegove ploče: klasika, swing, bebop, dixieland, prostranstva u zvuku velikih orkestara, njemački šlageri iz pedesetih i šezdesetih, Caterina Valente, Mario Lanza i Mahalia Jackson, Frank Sinatra sa šeširom na glavi, sve glasovi jednoga već proteklog stoljeća, smjerno radovanje i optimizam poslijeratne Europe i Zagreb, toliko žuđenog i željenog Zagreba među tim pločama, onog Zagreba koji je Naci jedva nekoliko puta u životu posjetio, ali čije toponime, mjesta, imena izgovara s onom vrstom dubokih i proživljenih saznanja s kojima vjernik napamet sriče geografiju svete zemlje, u glavi imajući preciznu i jasnu sliku predjela koje nikad nije posjetio. Kada kaže Ritz-bar, kada kaže Glazbeni zavod, kada kaže “porta u Masarikovoj ulici iz koje 1957. pred mene bane Miljenko Prohaska s onim džinovskim kontrabasom u rukama”, Naci govori s dubljim metafizičkim saznanjima o vremenu i prostoru nego bilo koji rođeni Zagrepčanin, koji iz te ulice i iz tog grada nikad nije izbivao. Istovremeno mu se divim i ciničan sam, divim mu se i sažalijevam ga: o kako je moguće da čovjek toliko intenzivno bude na nekom mjestu na kojem zapravo nije? Meni to s mojih sedamnaest nikako nije jasno. Tu sam, u ovoj sobi na Ilidži, u Kasindolskoj, u kući koja, kao i ona na Sepetarevcu, pamti mnoga umiranja, ali još nije ni blizu konačnoj smrti svih svojih, čekam da majku prođe stvarna ili izmišljena migrena, da popuste svi ti analgetici i anksiolitici, pa da konačno krenemo kući, koja se u ovom trenutku i iz ove perspektive čini tako dalekom. A Naci, dok izlazi iz sobe i ostavlja me samog uz usnu harmoniku Zagrepčanina Branka Kralja, Naci je sav u svome imaginarnom Zagrebu, većem, sadržajnijem i stvarnijem od svakoga ove 1983. postojećeg Zagreba. Deset godina kasnije, u neku čemernu jesen 1993, do kasno u noć jednog ću utorka sam za stolom u BP Clubu ispijati rakiju za rakijom, Boško Petrović će s prijateljima nenajavljeno improvizirati na pozornici, najprije na bubnjevima, pa na vibrafonu. A ja ću misliti o Boškovim pločama, longplejkama i singlicama, u Kasindolskoj, i neću tog trenutka znati jesu li Naci i Nevenka živi, jer čovjek je u stalnom nesporazumu sa svojim tijelom. Tijelo ga dovodi u opasnost, tijelo ga drži vezanog za mjesta na kojima on zapravo nije, ubivši tijelo, ubijaju i čovjeka, premda je čovjek negdje drugdje, on je tamo gdje ga je njegova imaginacija nastanila. Naci, moj tetak u drugom koljenu, kemijski tehničar i sin uglednoga sarajevskog krčmara, u Zagrebu je i u Europi, i u nekom je sasvim drugom vremenu, a ne u onom u kojem živi. Važan smisao književnosti, a možda i najvažniji u ovim romanesknim manevrima kroz 1983, u stvaranju je okvira i forme onoga što je nastalo u imaginaciji. Priča će zamijeniti tijelo. Samo u priču ima se gdje izaći iz tijela. Naci nije pisac, nije ni naročit čitalac, ali od svih ljudi u obitelji najbliži je jednome književnom idealu. Naci ne piše romane, slabo ih i čita, ali on živi u savršeno stiliziranoj fikciji.
Među novinama koje nalazim u sobi, redom prazničnim brojevima, osim Oslobođenja su Vjesnik, Politika i Slobodna Dalmacija. Otvaram Oslobođenje, čitam: “Odbor za Nagradu AVNOJ-a na sjednici od 22. novembra 1983. godina izabrao je ovogodišnje dobitnike Nagrade AVNOJ-a. Odbor je izvršio ovaj izbor (koristeći se obrazloženjima predlagača, mišljenjima svojih stručnih saradnika iz osam područja, mišljenjima odgovarajućih društvenih tijela iz socijalističkih republika i socijalističkih autonomnih pokrajina, kao i svojim uvidom u rad i djelo kandidata) između 105 prijedloga koji su bili dostavljeni do 31. svibnja 1983. godine, a prema kriterijima postavljenima u Zakonu o Nagradi AVNOJ-a i poslovnika o radu Odbora za Nagradu AVNOJ-a, izabrano ih je 25.
Dobitnici Nagrade AVNOJ-a za 1983. godinu za stvaralaštvo i rad od općeg značenja za razvoj Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije jesu:
Prof. dr Hristo Andonov-Poljanski – u oblasti društvenih nauka (povijest); prof. dr Žarko Bulajić – u oblasti ekonomskih nauka; prof. dr Dušan Đurić – u oblasti medicinskih nauka (endokrinologija); akademik prof Nedim Filipović – u oblasti društvenih nauka (povijest); akademik Nedeljko Gvozdenović – u oblasti likovne umjetnosti (slikarstvo); Tvornica alata Trebinje – u oblasti metaloprerađivačke industrije; akademik Anton Ingolič – u oblasti književnosti; Dragutin Kosovac – u oblasti privrede; akademik Mihailo Mihailović – u oblasti prirodnih nauka (organska hemija); Obrazovni centar ‘Kragujevačka gimnazija’, Kragujevac – u oblasti obrazovanja i vaspitanja; OOUR Površinski kop ‘Kosovo’, Dobro Selo – u oblasti rudarstva; akademik Hrvoje Požar – u oblasti tehničko-tehnoloških nauka (elektroenergetika); RO ‘Elan’ – tvornica sportske opreme, Begunje na Gorenjskom – u oblasti drvne industrije; RO ‘Pazinka’ – kemijska tekstilna industrija, Pazin – u oblasti kemijsko tekstilne industrije; RO Rudnik boksita, Nikšić – u oblasti rudarstva; akademik dr Relja Savić – u oblasti poljoprivrednih nauka (selekcija bilja); SOUR ‘Goša’, Smederevska Palanka – u oblasti metaloprerađivačke industrije; SOUR Metalski zavodi ‘Tito’, Skoplje – u oblasti metaloprerađivačke industrije; SOUR PIK ‘Vrbas’, Titov Vrbas – u oblasti poljoprivredne i prehrambene industrije; Derviš Sušić – u oblasti književnosti; dr Marko Šarić – u oblasti medicinskih nauka (medicina rada); Dragutin Šurbek – u oblasti fizičke kulture; Vida Tomšić – u oblasti društvenih nauka (sociologija); Vojno-medicinska akademija, Beograd – u oblasti medicinskih nauka i prakse; akademik Dragutin Vukotić – u oblasti medicinskih nauka (urologija).
Novčani iznos za pojedince jest 200 hiljada dinara, a za kolektive – prigodna plaketa.”
Krajem 1983. tih dvjesto tisuća dinara vrijedi oko četiri i pol tisuće njemačkih maraka. Nije to više onako velik novac kao ranijih godina, ali Nagrada AVNOJ-a još uvijek donosi neke usputne beneficije: recimo, automatsko rješavanje stambenog pitanja, ako ono već nije riješeno, te povlaštenu mirovinu na kraju radnog vijeka. Sve to još uvijek, dok sjedim tu, u ovoj sobi u Kasindolskoj, napokon sam i u miru čitam novine, dok na gramofonu već svira Glenn Miller Orchestra i “Chattanooga Choo Choo”, djeluje tako veliko i daleko, a onda i pomalo dosadno, jer su imena tih ljudi za mene kao iz nekoga drugog svijeta, jer oni pripadaju društvenoj eliti nedodirljivih, do koje nitko od mojih nikada neće stići. Posljednji put to izgleda tako upravo ove 1983. Već dogodine kao da nestaje tog do neba uzdignutog, visokog zida između mene i svijeta. Nekim čudom u isto će se spojiti razlozi povijesti i jednoga dovršenog dječaštva. “When you hear the whistle blowin’ eight to the bar/ Then you know that Tennessee is not very far/ Shovel all the coal in/ Gotta keep it rollin’/ Woo, woo, Chattanooga there you are…”
Četrdeset godina kasnije, dok iz starih novina prepisujem članak koji sam tada čitao, s imenima dobitnika koje sam u međuvremenu zaboravio, sve je mnogo bliže i jasnije. Ni ti ljudi, posvećenici AVNOJ-eve nagrade, nisu više uzdignuti gore visoko. Jednog sam u međuvremenu, u ratu, bio i upoznao, njemu i još trojici poznajem grobove i nadgrobnike, jedan je već skoro zaboravljeni dječji pisac dubokog socijalističkog nadahnuća, jedan je tragični književni klasik kulture koja skoro da je i nestala, a po jednom zove se čuveni zagrebački energetski institut… I svi su već odavno mrtvi. Pa čak je mrtav i besmrtni Dragutin Šurbek. I mrtva su nagrađena poduzeća, kolektivno su mrtvi svi radni kolektivi, a njihove se prigodne plakete završile na otpadu ili na sajmovima antikviteta, gdje ih za male novce kupuju sentimentalni cinici i cinični nostalgičari. Čovjek je žrtva vremena, ali ne samo zato što je njegovo tijelo trošno i nigdje iz tog tijela ne uspijeva izbjeći, osim u imaginaciju i u priču, gdje Bogu najbliži biva, pošto je Bog, oslobodivši se svoga tijela, u imaginaciju i priču uskrsnuo, nego je čovjek žrtva vremena i zato što mu nikako ne uspijeva da poživi izvan onog što mu njegovo vrijeme određuje da misli i da zamišlja. Što ja mislim ovog popodneva, u nedjelju 30. studenog, dakle dan po 29. novembru, dok već drugi put na gramofonu vraćam “Chattanooga Choo Choo”, i spuštam novine na koljena, jer je već skoro mrak, trebao bih upaliti svjetlo, pa neko vrijeme nastavljam gledati kroz prozor, niz ravnicu prema Butmiru, što ja sada zapravo mislim, i što ja uopće mogu misliti, uplašen, tjeskoban, nestrpljiv i zarobljen u sedamnaestogodišnjega sebe?
Četrdeset godina kasnije čitam, recimo, u Slobodnoj Dalmaciji koju sam i tog popodneva čitao, nešto što tada nije bilo za čitanje, ali danas je zanimljivo. Programatski tekst na naslovnoj stranici, odmah uz uzglavlje lista, naslov mu je “Rođendan čista obraza”:
“Stariji smo ili mlađi; u različite dane smo rođeni; u različite godine, ali – svima nama je na neki način danas (na točno određen način, zapravo) rođendan!
Od Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu prošlo je točno četrdeset godina; o temeljima ove socijalističke i samoupravne i federativne i nesvrstane države znamo i živimo to, živimo tu zemlju, živimo to vrijeme.
Nastojimo.
Titova i titovska Jugoslavija zapljusnula je, još te davne 43. godine, a zatim i kasnije, a zatim i stalno velikim valom vedrine, svježine, borbenosti, miroljubivosti, razumijevanja i upornosti. Samoprijegora, odricanja i snage. Naše vlastite.
Te uvjetno davne 43. godine, a zatim uporno kasnije, iz godine u godinu, bili smo čisto more, bistro jezero u prečesto mutnim, zaprljanim oceanima ili planinama svijeta. Okrutnog. Ravnodušnog. Naprasitog.
Znali smo, jer smo Titova i titovska Jugoslavija, reći u Jajcu 43. godine:
‘Da!’, kao što smo nekih drugih godina znali reći: ‘Ne!’, kada je trebalo, kada se moralo.
Rasli smo, gradili smo se: i iznutra i prema vani. Čistoga smo obraza i mirne savjesti, a to je valjda najvažnije. Toga se prigodom rođendana uvijek valja sjetiti i provjeriti. Prigodom svakog našeg rođendana, ljudskog i državnog. Rođendan Republike prava je prigoda. Jest, čist nam je obraz.
Samo, valja znati da se i umivati trebamo redovito, svakoga jutra, svakoga dana. I kada nam je malo lošije, kada se ne ćutimo baš najbolje. Ima vazda prašine i prljavštine, treba to prati i skidati. Treba na povremene rane stavljati ljute meleme; boli, ali liječi.
I mislimo da je rođendan Republike prava prigoda da se sjetimo one narodne priče (narod je oduvijek i zauvijek mudar) o sedam, ne, o osam braće i njihovih osam prutova. Osam prutova skupa ne može nitko slomiti, niti preko koljena, niti nikako drugačije. A prut po prut lako se lomi. I više ga nema.
Tito je tu priču znao.
I mi je znamo, vjerujemo.
U tom smislu: Republiko, sretan ti 40. rođendan. Već si odrasla, već si zrela, u najboljim si godinama. Volimo te!”
Pa me onda, četrdeset godina starijeg, uhvati strepnja, onda i stvarni strah, da ću se, ipak, dići s tog kauča naspram zvučniku i gramofonima, da ću upaliti svjetlo, i učiniti nešto što više nitko ovog 29. novembra, tojest 30. studenog 1983, ne čini: s pažnjom i razumijevanjem pročitati raspjevani urednički komentar na naslovnici Slobodne Dalmacije. Ako to učinim, u jednom ću odlomku prepoznati omiljenu metaforu ustaškoga ministra Andrije Artukovića, onu o ljutoj travi i ljutoj rani, dok ću u narodnoj priči o osmorici braće i osam njihovih pruteva, pojedinačno lako lomljivih, ali nesalomljivih kada se drže skupa, kojom splitski urednik nastoji opisati jugoslavensko narodno jedinstvo, sačinjeno od šest socijalističkih republika i dvije socijalističke autonomne pokrajine, prepoznati doslovno prepisanu konstitutivnu legendu fašizma, legendu o fasciu, na temelju koje je, uostalom, načinjen i grb talijanskih fašista. O fašizmu znam sve što se o fašizmu 1983. u Jugoslaviji može znati, opčinjava me veliko kolektivno zlo, pa mi je glava puna podataka o njemu. I o Artukoviću, tom još uvijek dalekom monstrumu, jednom od likova iz noćnih mora moje još uvijek pitome dječačke svijesti, znam sve što se može znati. Nad zlo se naginjem, kao da stojim na vrhu nebodera, to me uzbuđuje. Zlo i fašizam, onaj pravi, a ne školski i televizijski, nude adrenalinska uzbuđenja i tiho tajanstvo mraka. Ima u tome i uživanja u nečemu zabranjenom. Ima u tome moralne pornografije, kakvu svi naokolo izbjegavaju. Ljudi oko nas 1983. na fašizam gledaju kao što će, nakon što uskoro postanu vjernici, gledati na one koji su razapeli Krista. Sve je u vjerovanju, u svetoj slici i u stripu s crkvenih vitraža i zidova, a ne u nečemu što je živo. Zato ni oni koji su na Dan Republike pročitali poetsku bilješku s naslovnice Slobodne Dalmacije neće u njoj prepoznati ni ustaškog ministra, ni temeljnu legendu fašizma, kojom je obrazloženo jugoslavensko narodno jedinstvo. Vjernik neće prepoznati ni Krista, ni Pilata, kad mu se pojave u stvarnome životu. Mesija slobodno može nailaziti, svakog ponedjeljka u vrijeme kad narod kreće na posao. Nitko ga neće prepoznati, osim ateista. A tko bi ateistu vjerovao kada kaže: evo nam Mesije?
Ako se dignem, upalim svjetlo i na naslovnoj stranici Slobodne Dalmacije, trobroj od 28. studenog 1983, pročitam “Rođendan čista obraza”, moj život neće poteći onako kako je, gledano iz 2023, zatim potekao, niti će doteći tamo dokle je dotekao. Kakav će biti moj život pročitam li tu kratku pjesničku prozu jednog redakcijskog idiota? Jeza koja bi me, sedamnaestogodišnjaka što bi dogodine trebao u vojsku, mogla obuzeti nakon što shvatim da anonimni pjesnik, čije ime ostaje trajna povijesna nepoznanica, angažiran za pisanje uredničkog komentara Slobodne Dalmacije, tog najcrvenijeg i najpartizanskijeg lista na našim kioscima godine 1983, jugoslavensku sintezu, o kojoj se toliko govori ovih dana i godina po Titovoj smrti, nalazi u metafori fašizma, ili još gore, da uopće nije svjestan da je fašizam, makar i u metafori, jedino što on može ponuditi Jugoslaviji kao njezin razlog i smisao, ta jeza bi me naputila da se spašavam od onog što upravo nailazi, ili bi me barem navela da gubim vjeru u zajednicu i u njezin razum, vjeru koja će tolike nedužne ljude u ratovima s početka devedesetih koštati života, pameti i zavičaja.
Je li itko tih dana, mutne i prevrtljive, južinaste jeseni 1983, koja se najednom opet udaljava od nas, s razumijevanjem doista pročitao “Rođendan čista obraza”? Ako jest, kako onda nije bilo nikakvog skandala? Ili se taj tekst, kao i toliki drugi, napisani a nepročitani u vrijeme kada su izlazili, u svom stvarnom značenju pojavljuje tek kada ga, četrdesetak godina kasnije, arheolozi razaberu među sedimentnim stijenama opustjelih novinskih dokumentacija. Možda je “Rođendan čista obraza” u posljednji čas, pred odlazak novina u tiskaru – je li se Slobodna Dalmacija 1983. još uvijek slagala u olovnom slogu? – pisao nedavno postavljeni glavni urednik Joško Kulušić? Jesu li se njemu mogle omaknuti metafore ljute trave na ljutu ranu i nesalomivog snoplja pruća? Možda i jesu, koliko god metafore u socijalizmu bile opasne, i koliko god Kulušić imao iskustva s pravilima ponašanja u socijalizmu. Bio je veliki novinski urednik, ali ne naročit pisac. Ali bit će, ipak, vjerojatnije da je nekome u redakciji u posljednji trenutak naložio da piše raspjevani svečani uvodnik, i da se taj nesretnik mučio ko Isukrst dok nije sastavio nešto čega nije smjelo biti. Četrdesetak godina kasnije, kada ga prvi put pročitamo, shvatit ćemo da je taj člančić, tu pjesmu u novinskoj prozi, objavljenu uz samo zaglavlje lista, pisao Azazel, osobno. I dobro se zabavljao.
Ali umjesto da čitam novinske uvodnike, ostajem sjedjeti u mraku, sve dok još jednom ne istekne “Chattanooga Choo Choo” i ne utihne Glenn Miller Orchestra, a prozor se, s pogledom na Butmir, ne ugasi zajedno s njim. Tad ustajem i palim svjetlo, odlazim u zahod, sa školjkom i zahodskom daskom koji su stariji od mene, pa povlačim vodu, čekam da utihne taj burni zvuk, zatim odlazim u dnevni boravak. Tamo Naci loži vatru, mudruje o tome kako se u nas vatra loži na krivi način, a trebalo bi je ložiti ovako. Pročitao je to u nekoj njemačkoj knjizi. Sat na zidu, s metalnim utezima i prastarim drvenim brojčanikom, otkucava puni sat. Lado se smije, nešto govori. Regina je odnekud stigla. Nevenka me nešto pita. Zapričavaju me, jer sam nervozan, ustvari očajan sam, jer se Javorka još nije digla, a ja bih išao kući. Tu sam u zatočeništvu, ali kome bi se to sad još moglo reći? Kad god u budućnosti budem čuo fragmente “Chattanooga Choo Choo”, melodije koja se javlja na ulici, dopire iz dućana nepoznatih gradova u koje doputujem, u filmovima je, dokumentarnim serijama i glazbenim ilustracijama muzejskih postavki, vratit će mi se nešto od tog kasnog popodneva i večeri u nedjelju 30. studenog 1983.
Mati se napokon diže kratko prije dnevnika. Kenjkava je poput djeteta, poput ljubavnice koja se umiljava svom muškarcu. Muka mi je od toga. Razgnjevi se kad pitam kad ćemo krenuti kući. Zatim kaže da ona ne može voziti. Pa joj Nevenka kuha čaj od kamilice. Kamilica ima miris tolikih neugodnih i ružnih događaja. Kamilica ima miris noćnih mora iz najranijeg djetinjstva, miris straha i neizgovorljivosti.
Zatim sjedim na stražnjem sjedalu našeg fiće. Mati je na suvozačkom mjestu. Oraspoložila se, pa preglasno govori i smije se. Smeta mi njezin smijeh. I njezina mi kosa smeta. Šutim, ne progovaram ni riječi. Ja ću, bogami, zapaliti jednu!, govori. Oštro zavonja fosfor šibice, i dim se lošeg tvorničkog duhana širi uskim prostorom između nas. Naci otvara leptir-prozor, izvana ulazi ledeni sarajevski zrak, mirisi Alipašinog polja, mirisi ugljena, mazuta i vlage koja se isparava iz zemlje i ljudi. Sve to bi na vrijeme trebalo katalogizirati i arhivirati, a prethodno opisati, označiti, zabilježiti. Provedena je plinifikacija grada pred Olimpijske igre, i sve je, govori se, mnogo prozračnije nego što je bilo. Manje je smoga, bit će lakše asmatičarima i svim plućnim bolesnicima. Mirisi ugljena, mazuta i vlage valjda se u ovoj kotlini podrazumijevaju.
Naci uparkirava fiću prema Javorkinim uputama. Zove ga da uđe gore, da predahne. Govori da neće, da bi odmah krenuo kući. Pa sutra je neradni dan, kaže mu ona. I sutra je praznik, šali se Naci, 1. decembra 1918. rođena je prva Jugoslavija. To govori jer uživa u svim tim neopterećujućim prošlostima, ali i zato da skrene temu. Zatim ga gledam kako se spušta niz Sepetarevac, pa se okrene i maše nam. Javorka je već u svojoj emocionalnoj rutini. Nervozna je dok po džepovima i torbi traži ključ od kapije. Zatim zvoni. Zašto toliko zvoniš? Zato što je Nona gluha, kaže. Nona nam s prozora baca ključ. Hvatam ga, premda takav isti ključ već imam u džepu. Ali ne spominjem ga. Taj prešućeni ključ izraz je mog neraspoloženja, moje ljutnje koja se ne gasi ni četrdeset godina kasnije, i u kojoj je upisano sjećanje na sve ove događaje, ljutnje koja je siguran most do 1983.
Nona ne pita što je bilo s prascem. Važno joj je da smo ga se oslobodili. Ne pita ni gdje smo dosad. To zna, jer to pripada rutini naših života, koji uglavnom teku u skladu s Javorkinim duševnim i emocionalnim stanjima. Općenito govoreći, život ove zajednice teče po rutini. Ništa se još uvijek ne mijenja, samo što je svaki novi dan još uvijek bolji od onoga prethodnog. Jugoslaveni žive u iluziji o stalnom napretku. Tu iluziju stvorio im je religijski sistem sačinjen od državno- pravnog okvira što ih okružuje, i od spleta legendi i vjerovanja koji svakodnevno učvršćuju taj državno-pravni okvir. Još uvijek ga učvršćuju, ali uskoro će ga razarati. Tada će se građani Jugoslavije, svatko za sebe, suočavati s posljedicama vlastite rutine. One osobne i porodične, kao i one građanske i političke.
Sljedećeg vikenda nije praznik, ali ćemo opet na Ilidžu. Ovaj put idemo sve troje: Javorka, Nona i ja. Susjed iz Kasindolske, možda bih mu se i imena mogao sjetiti, a možda je bolje u priči ga ne spominjati, u bašči iza kuće će peći našega prasca. Okrenut će ga na ražnju, stručno. Mi samo u nedjeljicu trebamo doći na ručak, onako kako se u Kasindolsku, ako dobro računam, dolazi već skoro pedeset godina. I onda se ceremonijal ponavlja: od strepnje da bi dan ranije mogao pasti veliki snijeg, preko grdne Javorkine nervoze što će opet “sjesti za volan”, praćene migrenom i tjeskobom, analgeticima, anksioliticima, sedativima i nikotinom, pa ukrcavanja u fiću, dugog spuštanja niz Sepetarevac i niz Dalmatinsku, duge vožnje širokim ulicama i avenijama kroz sve novije i novije dijelove grada, onim putem, samo suprotnim smjerom, kojim su se u jutro 28. lipnja 1914, provezli nadvojvoda Franjo Ferdinand i vojvotkinja Sofija. Malo toga se u ovih sedamdesetak godina promijenilo na tom putu kojim se dolazilo i odlazilo iz Sarajeva, osim što je u međuvremenu stvorena mirnodopska iluzija o tome da se ovdje može trajno ostati.
I tako mi putujemo u susret našemu prascu. Neželjenom, razmetnom, stručno zaklanom, duž čijeg desnog pršuta tintenblaj olovkom ispisana je posveta: za dr. Jergovića. Dan je težak i sparan, odozdol osjeti se težak zapah kanalizacije, odozgor kotlinu guše i pritišću mirisi ugljenog dima, nafte i sumpora, čiji će neponovljiv spoj u sjećanjima onih koji će odlaziti iz ovoga grada predstavljati onaj jedinstveni miris zavičaja, u kojemu se sabiru tolike emocije, slike i sjećanja. Taj parfem Sarajeva, za koji se pretpostavljalo da će sasvim iščeznuti s predolimpijskom plinifikacijom grada, poput Proustove madlene sabire nebrojena iskustva, ali ne jednoga osjetljivog i plahog muškarca, nego tisuća, desetina tisuća, a u nekom trenutku možda i stotina tisuća žena i muškaraca, koji će, kad im negdje daleko, u dalekom svijetu, u industrijskoj zoni kakvoga zapadnoeuropskog ili prekomorskog megapolisa, ujesen ili uzimu odjednom zavonjaju ugljeni dim i sumpor, ili kada se u nekom slučajnom spoju u zraku susretnu dva-tri, tko zna kako i zašto spojena otrovna mirisa, najednom evocirati Sarajevo, i ta će evokacija biti onoliko snažna i sudbinska, koliko su snažne bile emocije što su pratile njihov odlazak iz ovoga grada, pa će im onda u tom unutarnjem uraganu pred unutarnje oko i uho izbiti sav njihov život u Sarajevu, a sjećanja na njega bit će nakratko intenzivnija od svega što sad čini ukupnu njihovu stvarnost. Taj doživljaj, koji nastaje u decembarskom vonju ugljenog dima, nafte i sumpora, u kojem se još osjeti i nota gradske kanalizacije, donosi svih sedam tomova romanesknog ciklusa “U traganju za izgubljenim vremenom”, izdanje zagrebačke Zore 1965. godine, naravno drukčijih od one ćutilne verzije Marcela Prousta. I još jedna je razlika u odnosu na Prousta: verzija koje se međusobno razlikuju i među kojima gotovo da nikakvih sličnosti ni nema, osim što su vezani za isti grad i isto vrijeme, ima upravo onoliko koliko ove 1983. ima ljudi koje će ovaj miris podsjetiti na Sarajevo. Ili onoliko koliko će ih biti u sljedećih četrdesetak godina. Svatko od tih žena i muškaraca, nakon što doživi tu senzaciju, taj šok prisjećanja i povratka, u sebi će imati svojih sedam tomova traganja za izgubljenim Sarajevom i za sobom u Sarajevu, pa je moguće zamisliti što bi se dogodilo kada bi svi oni u istom trenutku doživjeli isto, i kada bi se svaki pojedinačni doživljaj istovremeno opredmetio u sedam knjiških tomova. Koliko bi to bilo novih nepročitanih knjiga? I bi li neki tuđi čitatelj, koji ne zna ništa o ovom gradu, kao ni o godini 1983, ali bi imao vremena da do duboko u vječnost svemira čita sve te knjige, razumio što zapravo predstavlja vonj ugljenog dima, nafte i sumpora, u kojem se osjeti diskretna nota gradske kanalizacije? Vjerojatno ne bi. Ali to je ambicija književnosti. Otud i čežnja na povratkom u 1983. godinu.
Odlazim kod susjeda da vidim prasca koji se još nije ispekao. On sjedi na štokrlici, starac zarumenjenih obraza, neobrijan, brkat, krvavih očiju, i okreće ražanj. Nasmije se kada me ugleda. Gdje su ostali?, pita. Njih ne zanima!, sam odgovara. Neka, neka, kaže mi, sad ćemo nas dvojica rakiju popiti. Pa se diže i odlazi prema kući. Sad ti malo okreći ražanj, kaže mi. I ja ga okrećem, pod rukom osjećam težinu prasca koji se već istopio na žaru, kao turist na plaži pod srpanjskim suncem, i njegova je mast, poput znoja, otekla negdje na neku tepsiju mimo žara i vatre. Mimo tog prasećeg pakla nad kojim se on na ražnju okreće. I tako mi na um pada, valjda prvi put u životu, ta usporedba svinje i polugolog ili golog čovjeka na plaži, masti koja se cijedi, kao što se cijedi i ljudski znoj, te s tom usporedbom bivam svjestan koliko je ustvari mala razlika između turista i prasca na ražnju. Možda je sva razlika u tome što je prasac zaklan, a turist još uvijek nije. I još uvijek se u tjednima oko Dana Republike 1983, možda te godine i posljednji put, čini kako je posve nevjerojatno da čovjek bude zaklan kao što je zaklana svinja. Praščevo lice, zarumenjeno, već skoro sasvim zapečeno, po kojemu se nahvatala korica koja kod ljudi budi apetit, sasvim se izobličilo. Nestalo je onoga blaženog smiješka zaklanog mladog svinjčeta, smiješka kao s jeftinih svetih sličica, koje već nekoliko godina, ili upravo nakon Titove smrti, viđamo pred kraj godine, u vrijeme kada se svećenici rastrče po gradu da blagosiljaju još uvijek brojne katoličke domove. Izgorjele su trepavice na njegovim čvrsto zatisnutim očima. Iscurile su u vatru praščeve oči, zapekla se hrskavo njegova njuška.
Uto, susjed se vraća, u jednoj ruci mu boca, u drugoj dva čokanjčića. Hvali našeg prasca dok tankim curkom toči meni pa sebi, pa pita odakle je. Kažem da je odnekud iz podromanijskog i romanijskog kraja, s Pala ili sa Sokoca. Susjed se uozbilji, kao da sam mu nešto kriv ili kao da mu se naš prasac najednom nešto zamjerio. Ne znam što mu je, pa se zabrinem. On kaže da njihove svinje nisu čiste. I nisu čisti njihovi svinjci. On kaže da oni svoje svinje ne hrane zdravim pomijama. Kaže da njihove svinje nisu sretne, i da on nikada ne bi na Palama ili na Sokocu kupio odojka za sebe i za svoju familiju. Govorim mu da ga ni mi nismo kupili, nego je moj otac prasca dobio od pacijenta. A tako, kaže on! Pa da, prisjeti se, zato je pisalo. Zamisli ti njih, kaže, oni to tako napišu na odojku. Kao da im je odojak knjiga.
Sve do kraja ja neću shvatiti što mi susjed govori, zašto mu je prasac prestao biti drag i kakav on problem ima s onima koji su ga uzgojili i na kraju zaklali. Neću to shvatiti ni nakon što susjed izgovori: tako bi oni klali nas! Ali u tom trenutku, kada susjed do toga dođe, ja već znam da Javorki i Noni o ovome neću govoriti. Kad me pitaju gdje sam toliko bio i što sam radio, reći ću da sam bio da vidim kako se odojak peče, i da sam s majstorom popio rakiju. Ostalo ću zauvijek prešutjeti. Jedino tako moguće je preživjeti.
Bosanska šljiva je mehka, upravo kao i bosanska duša. Moja, kaže domaćin, ja sam je za sebe pekao! Hvalim mu rakiju, to činim preko svake mjere, vezem o njoj priču, praznu i raspjevanu poput uvodnika iz Slobodne Dalmacije, samo da se on pričom na vrati na podrijetlo naše svinje. Plašim se onog do čega bi tako mogao doći, premda mi, kažem, nije na umu da susjed govori o Srbima, kao što mi ovog časa na pamet ne pada da je on Hrvat. Njegovo ime i prezime su, kako to u Bosni, među bosanskim Hrvatima, zna biti, u zvuku, u smislu i znaku takvi da bi netko sa strane prije pomislio da je Srbin. Mnogo kasnije, kada se početkom rata sjetim ovih događaja i kada prvi put shvatim o čemu je on tad, zapravo, govorio, pomišljam da ja i tog prosinca 1983. znam da je on Hrvat i katolik sa dna kace. Pa kako onda ne uspijevam objasniti sebi njegov gnjev prema našem prascu? I kako ga ne razumijem što govori kada kaže: tako bi oni klali nas?
Tog čovjeka viđat ću još samo iz daleka. I on će, tu u Kasindolskoj, preživjeti rat i srpsku okupaciju Ilidže, dojučerašnji će komšije i sugrađani i nad njim provoditi teror. Činit će to baš kao da su izašli iz te njegove bijesne vakele nad srpskom svinjom, i iz konstatacije da bi oni tako klali nas kao što su klali ovo svinjče, čiji je nedužni smiješak nestao u ognju pod njegovim ražnjem. Kao da ih je prizvao, te koljače ljudi, koji umalo što 1993. nisu i njega zaklali. I drago mi je što ga više neću sresti, jer mi se čini da bi se on odmah sjetio onoga što mi je govorio o Srbima, dok smo zajedno pekli srpsku svinju, i da bi slavodobitno tad ustvrdio: zar ti nisam rekao da bi nas klali kao što su klali i tu svinju? Što bih mu u tom času mogao odgovoriti? Ne znam, ali mi se nekako nepodnošljivom činila pomisao da bi on tada uživao u ulozi žrtve, a da ja ne bih imao načina da mu proturječim, jer bi sve što bih mu mogao reći zvučalo kao da sam na strani njegovih dušmana. On je u svome ratu pobijedio tako što su mu se potvrdile sve njegove predrasude. I svi koji su pobijedili, pobijedili su samo na takav način. Drugih pobjednika nije ni bilo.
Sat kasnije slušam kako pod zubima mojih bližnjih hrska korica reš pečenog odojka, vilice i noževi zvone porculanom, i nižu se, poput deseteraca u pjesmi, pohvale na račun komšije koji je svoj posao tako majstorski obavio. Meni se naš prasac ne jede, radije bih sad bio na ćevapima na Baščaršiji, recimo u Devetki, odmah uz mitski kupleraj Drinu, među vojnicima koji su izašli u grad, i kojima je još malo ostalo do kraja onoga što za mene još ni počelo nije. Čekam da konačno prođe ono što je započelo pred Dan Republike, kada se otac pojavio sa svinjom preko ramena, i što se, evo, neočekivano dugo razvuklo.
