Bajka o kralju Narcisu i njegovim robijalistima



Piše: Bratislav Marković, za ''Danas''
Autor je advokat

Kao što smo rekli u davna, pradavna vremena, bilo jednom jedno kraljevstvo koje se zvalo Nedođija. Kralj Narcis je vladao, ali mladi, pametni, i pre svega dobri ljudi željni pravde, zadavali su mu velike glavobolje.

Kad se kralj zabrinuo da je njegova vlast uzdrmana, počeo je da priča kako on ima svoje robijaliste, a to su zapravo bile njegove dvorske lude, koji su naziv dobili od modernih izraza za reč tamnica, dakle robija i reč lojalan. Oni su kako je sam kralj rekao na jednom od svojih prozora sa kraljevskom pokrivenošću, otišli u neku kuću koja se zove Sram i tu se zakleli njemu na vernost.

E sad, realno, nisu oni bili toliko odani kralju, koliko su voleli zlatne dukate, ali su takođe pokušavali da se sačuvaju od tamnice, to je nešto kao danas robija, po čemu su, kako rekoh, i dobili ime.

Kad su otišli u taj Sram, imali su tekst zajeble, to vam je nešto kao današnja zakletva. Tekst ove zajeble je glasio:

Do smrti voleću svoga gospodara
samo da namlatim mnogo para
Kralja Narcisa voleću grdno
Samo da u čabar ne bi prdno.

Sam kralj je ostao tajnovit i nije na svojim prozorima sa kraljevskom pokrivenošću otkrio ko su sve bili robijalisti, ali je narod u kraljevstvu počeo da nagađa. Pričalo se da je među robijalistima bila Zamuckana Grdanić, predsednica kraljevskog organa koji se zvao Narodna Olupština, čiji zadatak je u suštini bio da se svađa sa protivnicima kralja, što je izgledalo mnogo smešno, a zapravo je svakom čestitom čoveku iz kraljevstva bilo tužno.

Kažu da je u Sramu zajeblu položio i Soma Morona, ali njega od tog jezivog dana od kad je pala Nadstrešnica nije bilo nigde, kao da je u zemlju propao, ili iz zemlje, parodon kraljevstva, pobegao. Soma Morona je poznat po tome što je nekad bio nadležan za gradnju baš tad kad se gradila nadstrešnica, a inače je ostao upamćen po molbama i prekorima koje je upućivao predsedniku kraljeve Službe za puteve kojim su išle kraljevske kočije, čoveku koji se zvao Grozan Dronjak. U Sramu kad su polagali zajeblu, bilo je problema.

Naime, Zamuckana Grdanić nije mogla bez mnogo muke da izgovori reči zajeble, a Soma Morona nije mogao nikako da nauči reči, pa mu je Zamuckana Grdanić šaputala, ali Soma Morona nije mogao da je razume, jer je potpuno razumljivo da neko ne razume Zamuckanu Grdanić, i to je jedina stvar u kojoj ja kao pripovedač mogu da razumem Somu Moronu.

Kažu da je u Sramu bio i Ćomi Pečenjar, to je bio neki kraljev mnogo smotan čovek, koji je u prethodnoj bajci imao pečenjaru u kojoj je ispekao svih sedam prasića (a izgleda i da ih je sve sam pojeo), a onda mu je kralj dao da vodi službu za proizvodnju voska, što je bila jako važna delatnost u kraljevstvu, jer su se od voska pravile sveće, te je tako celo kraljevstvo imalo svetlo. Međutim pričalo se da je Ćomi Pečenjar kad je pravio vosak pomešao vosak i blato, a sveće napravljene od voska i blata nisu htele da gore.

Ćomi je međutim bio jedan lep i povrh svega izrazito simpatičan lik koji je imao šarmantan osmeh, te je sa osmehom poručio građanima kraljevstva „nemaćete sveća“. Na Ćomija se zbog urođene šarmantnosti niko nije ljutio, osim male dece koja nisu mogla da mu oproste što je ispekao pa kažu pojeo svih sedam prasića, i to bez ‘leba, iz one druge bajke. Sveća je ipak bilo, jer ih je kralj kupio iz nekog drugog kraljevstva, ali po mnogo većoj ceni.

Kralj Narcis je naravno, na svojim prozorima sa kraljevskom pokrivenošću to predstavio kao svoj veliki uspeh, ali su neki pametni ljudi na jedina dva prozora koji nisu bili kraljevi, ali se avaj nisu videli u celom kraljevstvu, objašnjavali da je zapravo kralj kriv jer je u službu za pravljenje voska stavio Ćomija koji je zapravo znao samo da peče prasiće.

Nikad se nije saznalo ko je sve bio u Sramu i položio zajeblu, a neki su građani kraljevstva sumnjali da se to zaista i dogodilo, nego da je to izmislio sam kralj Narcis, koji je bio jako ljut na te mlade ljude i ostale koji su ih podržavali i stalno ponavljali „Ruke su vam prljave“, a samom kralju su još poručili „nisi neizbežan“, tako da i dalje nisu hteli da razgovaraju sa njim, nego su uporno ponavljali da traže od kraljevih službi da rade svoj posao u interesu građana.

Kralj je bio sve više ljut, a izgleda i uplašen, pa je predložio Proserendum, što je značilo da svi građani kraljevstva treba da se Izjasne da li on i dalje treba da ostane kralj.

Ali, proserendum pre svega nije bio predviđen Olupinskim najvišim aktom, a osim toga većina ljudi u kraljevstvu je znala da kralj proserendum hoće da sprovede sa svojim ljudima. To je značilo da proserndumske kutije treba da čuvaju kraljevi ljudi, a oni bi ih sačuvali baš kako je Ćomi Pečenjar sačuvao sedam prasića, iz one druge bajke.

Opasno se zakuvalo u zemlji Nedođiji, kraj se nazire, ali nije još…

Čiča miča i nastaviće se priča…