Marko Pogačar, tekst za tjednik ''Novosti''
Prezirem patriotizam. Gordo, nekako snobovski, razmetno zvoni ova aliteracija, suvišno, jer takvo što bi valjalo podrazumijevati – neki bi požurili i rekli, kao nešto “predpolitičko”, svedeno na nivo “dobra ukusa” – jer takva se jedna ordinarna palanačka papazjanija, pogotovo uz iskustvo generacije kojoj pripadam, i ne može drugo nego najdublje prezirati; to je spram potonjeg jedini mogući odgovoran i pošten odnos. Patriotizam je, ipak, danas kao i inače, mnogo važnije prozreti nego prezreti.
Primjerna pokazna vježba odvija se dok Zagreb sitno broji do najvećeg kulturnoumjetničkog događaja u zemlji. Riječ je o ukazanju vjerojatno najpoznatijeg našeg patriota, pjevača M. P. Thompsona; koncertnom spektaklu na kojem se očekuje oko pola milijuna posjetitelja, nastupu pojedinog izvođača sa službeno najvećim brojem prodanih karata u svjetskim razmjerima, derneku najvišeg ranga koji – neki bi požurili i rekli – treba promatrati kao nešto “predpolitičko” ili “postpolitičko”, ali sve u svemu opet svodivo na “pitanje ukusa”.
A o ukusima se, naučili smo, ne raspravlja. Štoviše, široku je plejadu istih, kako li ono bješe, da – neka cvate tisuću cvjetova – potrebno poticati, što je više moguće izaći joj u susret i dotirati je obilno javnim novcem – pogotovo kada su cvjetovi crni. I svi ljuti kritičari “lijevo-liberalne” kulturalne ujdurme, rasipanja proračunskih sredstava na neku tamo umjetnost i kulturu, financiranje raznoraznih udruga, lezilebovića i niškoristi porezima i prirezima mukom zamukoše.
O ukusima se ne raspravlja, jer što o toj ocvaloj mješavini heavy metala, Bijelog dugmeta i Tutti Frutti hitmejkerstva, političkom vodvilju najjeftinije, triolama i tercama garnirane, ali suštinski guslarske epike, koji prijeti da, kao i obično i bez ikakvih posljedica, uz vatromet ponovno otpočne “starim hrvatskim pozdravom” Za dom spremni, ustaškim zazivom i domaćim ekvivalentom nacističkoga Sieg Heil upućenim iz pola milijuna grla, uopće reći – osim da je izvrsno produciran, odlično osmišljen, gotovo svima prihvatljiv i, najvažnije, nevjerojatno unosan?
Svi uključeni, osim naravno radne snage, fizičke ili muzičke, zaradit će milijune. I točno to je taj patriotizam: pogon za otimanje, zgrtanje i pranje novca, pogonjen masovnim kolektivnim sentimentom – naravno privatni.
Još nešto, ipak, Perkoviću i menadžmentu valja priznati: uvažavanje kontinuiteta narodnooslobodilačke borbe na ovim prostorima. Lijepo je, iako istina, možda zeru ironično, da se ovaj kulturnoumjetnički program par excellence odvija praktički na Dan ustanka naroda Jugoslavije. Sretan vam, dakle, Dan borca.
