SVETISLAV BASARA: Plačinovosti - pornografske scene u Kontraendorfinu samo su metafora

                                       


Piše: Svetislav Basara

Oj, Srbijo, zemljo predvidivosti. Onoga trenutka kada sam čuo da je „Kontraendorfin“ dobio Ninovu nagradu, smeo sam se opkladiti u ceo novčani iznos da će Večernje novosti pasti u težak amok zbog jedne golicave epizode u koju je umešana Desanka Maksimović, a da će moderator masovnog sabornog ibretenija biti takozvani Bogut, najpoznatiji po tome što kao jaje jajetu liči na - Staljina. Izgled, međutim, nije isto što i ime - omen. Bogut je dobričina. Samo je revnitelj.

Radi što pravovremenijeg i objektivnijeg informisanja, Bogut je javnosti podstro inkriminisani odlomak - naravno istrgnut iz konteksta - i onda stao telefonski da savatava „javne radnike“ da se izjasne šta ko misli o tom skrnavljenju, u čemu je jedva delimično uspeo. Ibretenije nije bilo baš onoliko koliko bi to odgovaralo Novostima, koje, inače, imaju zapaženu ulogu u „Kontraendorfinu“.

Neke pjesnikinje su se doduše malčice usplahirile, Saša pak Jerkov je rekao da sam se ja „izborio za pravo da u romanu kažem sve“, nešto slično je rekao i urednik romana Dejan Mihailović, i to je bilo to, i to je tome tako, i tako mora biti, jer ako se u književnosti ne može reći apsolutno sve, izvan literature se ne može reći ništa. Smisao književnosti se i svodi na oslobađanje jezika i raskivanje lanaca zarobljenog uma. Tačka.

Ali interesantna stvar: mnogo pikantnija seksualna epizoda sa primesama pornografije - a u režiji Udbe - u koju je umešan jedan, Bogu(tu) hvala, još živi Desanka Maksimović, klasik i jaki prijatelj Novosti, nije probola Bogutove ćudroredne oči. Razlog je banalan. Za razliku od epizode s Desankom, koja je čista fikcija, epizoda s klasikom je fakcija, zaista se dogodila, dokumentarna je takoreći.

Desankine, Desankove (i još mnoge) pornografske scene u „Kontraendorfinu“ samo su metafora za suštinski pornografsku prirodu naše društvene stvarnosti. Nije li, recimo, čista duhovna pornografija podići (sjajnoj) pesnikinji za početnike Desanki Maskimović spomenik za života u Valjevu - i otkriti ga u njenom prisustvu - a Ljubu Popovića, slikara svetskog formata, sahraniti u valjevskoj strnjici, a njegov grob i čamov krst prepustiti propadanju i zapišavanju. (O tome sam se obavestio upravo iz Novosti, koje su se, kobajagi, uzibretile i objavile fotografiju sramnog Ljubinog grobog mesta.)

Nije li još pornografskije što je smrt Novice Tadića, uz Vaska Popu najdubljeg srpskog pesnika XX veka, prošla potpuno nezapaženo i nije li turbopornografski što su i Novičin život i Novičina mračna poezija prolazili nezapaženo.

Pa da, zagrajaće sad neprejebivci, pisac hoće da kaže da je umesto Desanki Maksimović spomenik trebalo podići njegovom prijatelju i bratu po peru Novici Tadiću. Pisac je daleko od takve primisli. Desanki Maksimović je trebalo podići spomenik, ali posle smrti - zaslužila ga je - za razliku od spomenika Novici Tadiću, kome će spomenik podići pokolenje (ako ga bude), koje će zaslužiti da Novici podigne spomenik.