LJUBODRAG STOJADINOVIĆ - Podanici spomenika



Piše: Ljubodrag Stojadinović, Peščanik.net, 2.2.2021.

Šta nama, koji još hodamo i za svaku verziju bilo čije budućnosti ostajemo bezimeni deo prošlosti, uopšte znače junački spomenici? Rekao bih sasvim malo ili skoro ništa. Spomenik je kamen ili metal u vremenu, kome je neko dao ljudsko ili konjsko obličje, kako bi se sačuvala nepouzdana legenda o slavnom poreklu. Obelisci će imati smisla za one koji dolaze kako bi znali odakle dolaze. Ili možda neće?

Embrouz G. Birs, najveći mizantrop među novinarima i piscima, ugursuz koji je svoju nemoguću narav živeo kao najveći dar, definiše spomenik kao „zdanje koje bi, samo da je spomen nečega što ne treba pamtiti, imalo smisla“.

Nije namera autora ovog teksta da negira spomenike kao mrtve svedoke prošlosti. Njih ne stvara bilo čija stvarna potreba, nego po rečima jednog firentinskog kipara – taština mecene. (Iz ovog autorskog stava su svakako izuzeti znameniti kulturni spomenici i istorijska dela sa neospornim značajem.) Vlastodršci inače rado ostavljaju nepouzdane i sumnjive spomeničke tragove, o njima svoj literarni stav iznosi umetnik negacije (Birs) koji je otvoreno prezirao sve postojeće: „Moj je greh i moja zasluga je što stvari vidim onakvima kakve zaista jesu, mada su one stvarno još odvratnije“. Lekovito je svako čitanje ovog pisca, koji je bez milosti oduzimao smisao mitovima, ustaljenim mišljenjima i sistemu vrednosti koji je i nastao apologijom nadmenog besmisla.

O parodiji na Savskom trgu već je bilo reči na ovom mestu, kao novovlastelinskoj destrukciji svakog estetskog smisla. Šta smo dobili? Bronzane memoare o herojskim vremenima koja tek počinju, mitski dokument o poreklu koji nastaje kao proizvod kičerskog falsifikata, simboličko slavljenje surove feudalne borbe za vlast uz dopuštena bratoubistva i građanski rat kao državotvornu poentu.

Još važnije, obelisk je „spomenik nama“, kako je rekao Vladalac na „puštanju u pogon“ te stvari, misleći skoro neskriveno na spomenik sebi feudalcu i vremenu koje je podredio svom poimanju izmišljenog sveta.

Spomenik nama, kao sintagma i promišljena leksička simbolika, svakako zvuči zlokobno, ako već nismo sami sebi preci i potomci, ili ovo što možda zaista jesmo. Nema sumnje da govornik čvrsto veruje u „herojska vremena“, da su ona upravo sada, ravna onom segmentu nepouzdane istorije koja spomenikom obeležava ovu današnju, još nepouzdaniju. Njen tvorac ne želi da čeka ocenu onih koji dolaze, nego je udeljuje sam sebi. Uzdiže se nad onim što nije verovatno ni postojeće, ali sa mačem u ruci, i nepouzdanim militarnim gardom, i izgleda kao komični pretendent na nepobedivog viteza, Crna Guja željan vladarske snage i lepote.

Na tom nivou prestaje svaka vremenska paralela herojskih dometa možda istog plemena. Kome mi pripadamo, osim vremenu koje nam protiče u iracionalnom oticanju, bez naše volje i sa traljavim uticajem na sopstveni život. Biografije Obilića, Dušana Silnog, Stefana Nemanje i Crnog Đorđija, na primer, svaka od njih romantizovana preko granica neukusnog nacionalnog samoljublja, ukazuju u stvari na našu zastrašujuću podaničku nemoć.

Ovde bih ponovo citirao Dušana Petričića, koji je u svom likovnom delu pod naslovom Patrijoti, obrazložio svu zavodljivost ništavila u slavljenju onoga što ne postoji. U razgovoru sluzavih puževa golaća, crva, glista i još nekih puzajućih mekušaca, jedan golać govori tom skupu: Puno mi je srce kad pomislim da smo potomci Stefana Nemanje, Cara Dušana…

Da bi bio heroj ravan spomeniku koji je podigao sebi, Vladalac krivotvori sadašnjost, kao i sve drugo. Podanici ovdašnjeg mačonosca su u većini sluge, servilni obožavaoci nedostojne pantokratske karikature. Ili lupeži i hulje, krivokletnici, lažovi, bezočni jurišnici u odsudnoj odbrani onoga što ih je takvima stvorilo. U istinski herojskim vremenima koja su inače samo loša marketinška zamisao, takvi bi bili samo fukara. Takvi će i ostati kad se njihov grdni živući obelisk stropošta, kao čudovišni incident najgoreg dela ovdašnje istorije.

Sve nas on pokušava da pretvori u potomke spomenika a i svoje, u nedostatku boljeg obrazloženja vladajuće zablude. Uspavano građanstvo, prepadnuto da mu ne bude mnogo gore nego što jeste, nije sposobno da brine o svojoj sudbini. Supstitut koji se nudi je i mitološki perverzan, u konačnom epilogu virus koji izaziva socijalnu smrt, bezvoljnost i strah od pobune. To je sve što se želi u inženjeringu vladavine, a ona se zasniva na postepenom davljenju, koje je sve surovije kako vreme ide. Konačno, više neće biti vazduha.

Herojsko pleme će tako nestati usled svoje endemske strašljivosti, uz otkriće da ovde nikakvog herojstva nije bilo, a ljudi se postepeno gase. Silnici vladaju, a kukavice traže utehu u nesagledivim vrhovima spomenika.