Piše: Boris Dežulović
Prije trideset godina na demonstracijama pred splitskom Banovinom nepoznati je revolveraš iz mase ubio vojnika Saška Gešovskog, Makedonca iz Kavadaraca. Bio sam toga jutra tamo, zajedno s Predragom. Na fotografiji Matka Biljka vidi se povijesni trenutak kad jedan demonstrant skače na oklopno vozilo JNA i skida mu oružje, a pažljivije oko vidjet će i mene, sjebanog mladog reportera duge kose, u samom gornjem lijevom kutu kadra, iza bijelog Fiće i tipa u euforičnom slavlju.
U sljedećem trenutku začuli su se pucnji.
Čak i u najslavnijim i najtragičnijim epizodama povijesti život piše humoreske: legenda Jadrana Branko Glavinović Glava - tako se, naime, zove tip koji je golim rukama iščupao mitraljez s oklopnjaka - uhapšen je od vojne policije JNA i krajem godine razmijenjen za zarobljene srpske vojnike u Karlovcu, da bi dvije-tri godine kasnije završio kao kolporter - Feral Trubunea.
Ovo je priča o takvoj jednoj povijesti, napisana na ovaj dan 2003.
POBJEDE PIŠU POVJESNICI
ili tko na tvrdoj stini svoju povijest piše, a tko je ubio Sašu Gešovskog
Da je ovo civilizirana i kulturna zemlja kao što su Italija ili Češka, i kao što ni Italija niti Češka nije niti će ikad biti, o tome bi događaju, potpuno sam siguran, već odavno bio snimljen film, zapravo najgledanija domaća komedija, snimljena prema istinitom događaju. Dobri naš Vinko Brešan, Brešana starog sin, snimio je nešto dosta nalik tome, ali koliko god “...Rat na mom otoku” bio smiješan i tragikomičan, nikad on nije mogao biti toliko smiješan i tragikomičan koliko to može biti povijest u Hrvata i njeni istiniti događaji.
Bio je 15. rujna 1991. godine, u jeku Tuđmanove kampanje zauzimanja vojarni JNA, kad su kasarnu u staroj mletačkoj utvrdi na splitskim Gripama opkolile jake snage MUP-a, HOS-a i Zbora narodne garde. Snajperisti su zauzeli položaje po krovovima okolnih zgrada, stasiti mladići u crnim i maskirnim uniformama naoružani kalašnjikovima i lovačkim dvocijevkama polijegali su iza automobila parkiranih oko kapije, a dobar talijanski ili češki scenarist posve sigurno bi, nadahnut istinitim događajem, čisto radi drame dodao i nekakav helikopter kako nadlijeće kasarnu.
A drama se polako približavala točki usijanja: jedan od bojovnika urlao je u megafon i pozivao agresorske krvoloke da se predaju, dok su njegovi suborci nervozno rastjerivali neoprezne znatiželjnike. Među njima i mater mi i oca, koji žive baš preko puta ulaza u kasarnu, ozbiljno ih upozorivši da ne šetaju po stanu bez prijeke potrebe, i da bi bilo najbolje da do daljnjega poliježu pod stol.
Bilo je već valjda kasno poslijepodne kad je pred repetirane puške, mašući bijelom krpom, najzad iz kasarne izašao jedan potpuno blijedi, golobradi devetnaestogodišnjak u sivomaslinastoj uniformi, iz Vladičinog Hana ili odakle već. Za njim, u kratkoj koloni, izašli su i ostali strašni četnički koljači: sredovječni, debeljuškasti i posve obeznanjeni od straha, ulazili su u autobus noseći svoje trube, trombone, saksofone, klarinete i činele.
Da, ta se po zlu poznata divizija svirepih vukodlaka sastojala od desetak članova vojnog orkestra, pojačanih s dvojicom-trojicom dječaka iz Vladičinog Hana, čuvara uklete tvrđave Gripe, sjedišta nadaleko ozloglašene limene glazbe JNA.
Prizor bi bio nadrealan i zapravo urnebesno smiješan - jedan od onih za kakve talijanski i češki režiseri daju dušu i još bubreg pride - kad ne bi bila riječ o povijesnom događaju. A ti su vazda bili veličanstveni, ozbiljni i epski: danas tako, dvanaest godina kasnije, natpis na velikoj kamenoj spomen ploči postavljenoj pored samog ulaza u bivšu kasarnu Gripe, danas Vojnopomorski muzej, podsjeća naraštaje odrasle u slobodi kako "hrvatski vitezovi oslobodiše tu tvrđavu i predaše je građanima Splita, kao prvu vojarnu agresorske JNA u Splitu, 15. rujna 1991. godine", kako to već o desetoj obljetnici velikoga događaja na ploči napisaše, pa ploču podigoše, naravno, "zahvalni građani".
Nisam prisustvovao toj svečanosti, pa ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali mogu prilično pouzdano pretpostaviti da je tu, pred pločom pokrivenom hrvatskom zastavom, uz pomoćnog biskupa i gradonačelnika, govorio i jedan od preživjelih heroja te krvave epopeje, ispričavši ganutim građanima kako je to - ne dao Bog nikome - zapravo bilo, i kako samo zahvaljujući prisebnim gardistima iz te-i-te bojne grad nije sravnjen sa zemljom.
A našao se sigurno i kakav general, nekadašnji vulkanizer ili montažer kabelske televizije, da objasni kako je zauzimanje zloglasne vojarne Gripe zapravo bilo prekretnicom Domovinskog rata, kako su njenim padom uspostavljeni posve novi odnosi snaga u regiji, te stvoreni preduvjeti za takvu globalnu preraspodjelu moći kakva će na koncu rezultirati pobjedom doktrine preventivnog rata i intervencijom SAD-a u Afganistanu i Iraku.
Događaj zbog kojega imam pravo vjerovati u to zbio se četiri mjeseca ranije i nije, na žalost, bio urnebesno komičan kao što je to bila herojska borba golorukih snajperista sa krvožednim jugoslavenskim klarinetistima.
Šestoga svibnja te, 1991. godine, splitski su sindikati organizirali demonstracije pred zgradom Komande Vojnopomorske oblasti na splitskoj Rivi, tražeći hitnu deblokadu Kijeva. U kaosu i gužvi, između stihova prigodne ustaške budnice i patetičnih parola državotvornih sindikalaca, revolverski hitac iz mase pred Komandom pogodio je Saška Gešovskog, devetnaestogodišnjeg mladića iz Kavadaraca koji je u Splitu služio vojni rok, i kojega su glavonje pod šapkama isturile ispred sebe u živi zid, pred razbješnjele demonstrante.
Prije mnogo godina je to bilo, i svašta se u međuvremenu dogodilo, zaboravili smo odavno i maloga Makedonca i njegova uplakanoga oca pred televizijskim kamerama, jer povijest slabo pamti imena i prezimena onih koji nisu tako besmrtni da mogu preživjeti revolverske hice i živjeti vječno u našim srcima i nazivima osnovnih škola. I još su pri tom s druge strane nišana ustaničke puške. Ili revolvera.
Prije nekoliko dana, međutim, povodom dvanaeste obljetnice opsade Komande JNA, u splitskom Salonu Galić otvorena je izložba fotografija što svjedoče o tom slavnom povijesnom događaju. Natpisom pod jednom od njih, na kojoj se vidi mjesto gdje je svoj kratak život skončao mladi Makedonac, naraštajima odraslim u slobodi ovako je opisano ono što gledaju: “Oklopno vozilo pred Banovinom kod kojeg je poginuo makedonski vojnik Saša Gešovski, kojeg su ubili njegovi zapovjednici jer nije htio pucati na goloruki narod.”
Tako, eto, povijest pišu pobjednici. Svoja svjedočanstva oni pišu “na tvrdoj stini”, na spomen-pločama na koje se ne pišu nezgodni detalji. Na tim je tvrdim stinama narod uvijek goloruk, a žrtve uvijek naše, pa ako i nije baš naš, onda neka ga barem ubiju njihovi. Jer u goloruka naroda ruke su gole, pa ne mogu biti krvave.
A da je ovo civilizirana i kulturna zemlja kao što nije i kao što, čini se, nikad neće biti, o tragičnoj pogibiji Saška Gešovskog bio bi već odavno snimljen film koji bi do kraja ogolio sve frustracije i nezgodne detalje naše slavne povijesti. Ta povijest tada možda i ne bi bila tako epska, veličanstvena i slavna, ali možda bi - kažem, možda - tada konačno postali i njeni pobjednici. Ne zato što smo zarobili limenu glazbu, ubili Saška Gešovskog i pobijedili u ratu, već zato što smo napisali svoju povijest onakvu kakva je doista bila.
I ne zbog Saška, jer njemu to više ništa ne bi značilo, nego zbog nas, kojima je živjeti u slobodi, zajedno s onim do zuba golorukim herojem što je onog davnog svibnja pucao u jednog blijedog klinca oduzetog od straha.
