Piše: Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
Stariji Crnogorci još s užasom pamte jutro 15. travnja 1979. godine. U potresu snage sedam stupnjeva po Richteru srušeni su gradovi Ulcinj, Bar, Petrovac, Budva, Tivat, Kotor, Risan, Herceg Novi i oko dvjesto pedeset sela. Srušeni su hoteli uz obalu i pedeset tri zdravstvena objekta, petsto sedamdeset objekata socijalne i dječje zaštite, dvjesto četrdeset škola. Posebno su stradali kulturno-historijski spomenici, manastiri, crkve, muzeji, arhivi... Velike štete su bile i na prometnoj mreži, oštećeno je oko tristo pedeset kilometara magistralnih i dvjesto kilometara regionalnih cesta, stradala je pruga Beograd - Bar. Bez krova nad glavom ostalo je više od osamdeset hiljada stanovnika.
Obnova svega ovoga bila je vrlo duga i vrlo skupa, no jednom je ipak sve ponovno podignuto, i kuće, i škole, i bolnice, i hoteli, i džamija i kula Balšića u Ulcinju, i dvorac kralja Nikole u Baru, i crkva svete Trojice u Budvi, i Bogorodičin hram u Prčnju...
''LIJENI'' CRNOGORCI
Nesagledivo dugih, ogromnih, beskonačnih je deset godina prošlo dok je sve opet došlo na svoje mjesto, ali valja imati na pameti da se sve to događalo u zloglasno nesposobnoj socijalističkoj Jugoslaviji, pa još među legendarnim ''lijenim'' Crnogorcima. Njih vam ne treba, vjerujem, potanje opisivati, stotine ste viceva čuli. Na čitavom svijetu vjerojatno nema većih neradnika od njih. Ili smo barem do prije nekog vremena tako mislili.
Potres koji je u zoru 22. ožujka prošle godine pogodio Zagreb bio je bitno slabiji, pet i po stupnjeva po Richteru. Oštećeno je, istina, mnogo starijih kuća u centru grada, mnogo je dimnjaka popadalo po ulicama, stradali su katedrala, Banski dvori, samostan svetog Franje na Kaptolu, bazilika Srca Isusova u Palmotićevoj ulici i pravoslavna crkva Preobraženja Gospodnjeg na Cvjetnom trgu, ali zapravo, razmjeri su razaranja beznačajni usporedimo li ih s crnogorskima prije četrdeset godina. Ipak, obnova će, po svemu sudeći, u Zagrebu trajati mnogo dulje od deset godina.
Premda mi imamo svoju superiornu hrvatsku državu, po svemu neusporedivo bolju od socijalističke Jugoslavije, a i građevinska je tehnologija mnogo naprednija, današnji bageri mogu takoreći u zubima nositi bagere iz 1979. godine, jedva da je išta učinjeno. Ili, da budemo sasvim precizni, nije učinjeno ništa. Jednu jedinu ciglu s ruševina još nisu uklonili, jednu jedinu miješalicu betona nisu zamiješali.
Fondu za obnovu koji vodi navodno zapanjujuće stručni i marljivi Damir Vanđelić, za kojega je Andrej Plenković jedno vrijeme vjerovao da je jedan od najboljih kandidata koje HDZ ima, podnijeto je 11.235 zahtjeva, a Fond je do kraja razmotrio i i donio odluku za njih 18. Slovima: osamnaest. Tri se odnose na rušenje kuća, a petnaest na isplatu novčane pomoći.
DANGUBE PO UREDIMA
Nastave li dinamikom obrade osamnaest zahtjeva godišnje, Fond za obnovu Zagreba trebao bi svih jedanaest hiljada obraditi za nešto više od šest stoljeća. Sasvim precizno, u proljeće 2644. godine šef Fonda sa zadovoljstvom će objaviti da je njihov posao gotov. Prilično se pouzdano može kazati da to neće biti Damir Vanđelić. Sjetite se svakako toga zapanjujuće stručnog i marljivog hadezeovca kad vam idući put netko krene pričati vic o dvojici Crnogoraca bezvoljno izvaljenih u hladovini budvanske plaže.
Zaposlenici Fonda za obnovu Zagreba otkrili su nam dimenzije lijenosti za koje nismo znali da postoje, hrabro su otišli gdje nijedan čovjek prije njih nije bio. Šta ti činovnici čine po cijele dane u kancelarijama, peku lokarde, rastavljaju dizel motore, štave goveđe kože, damastom tapeciraju fotelje, snimaju porniće...? Živo nas zanima kakva je svakodnevica danguba koje su u godinu dana obradile cijelih osamnaest zahtjeva, čime su oni ubili ostatak vremena i, više od ičega, kakve li su samo radne navike lošijih kandidata Andreja Plenkovića?