LJUBOMIR ŽIVKOV - Mnogo buke ni oko šta



Ljubomir Živkov, tekst za Peščanik.net, 18.1.2022.

Zar nije lepo kad Javni medijski servis i predsednik Republike žele isto? Predsednik je, kako nam se blagopoverio, jedva ubedio roditelje da izađu i zaokruže DA, Televizija je podsećala stanovništvo ne samo da glasa, nego ga je izokola podučila i šta treba da zaokruži („Građani Srbije sutra glasaju na referendumu. Izjašnjavaće se DA… li su za potvrđivanje akta o promeni Ustava Republike“). – „Pa šta“, reći će mi Milan Antonijević, junak referenduma, nosilac značke primernog navodadžije, osoba koja je bivajući u nekolikim studijima istovremeno i pišući odnovremeno za nekoliko novina skrenula na sebe opštu pozornost i koja je zasluženo pobedila sa 6:4: „Javni je interes da se na referendumu dobije potvrdan odgovor, Javni servis je, kao i ja, Milan, ispunio svoju dužnost“.

Za moju neznatnost je referendum bio ogledno dobro (ispalo je ogledno nedobro, za mene), daj da vidimo koliko je građana spremno da izađe iz kuće i da zaokruži hemijskom ono što misli, drugo, želeo sam da naš vlasnik oseti kako gubi kontrolu koja mu se donedavno činila kao nešto apsolutno i kao nešto večito! Neka je referendum poslednja rupa na predsednikovoj čarobnoj svirali, ipak sam želeo da taj zamysel propadne, predsedniku, Ani, Dačiću, Vulinu, svima, usudio sam se da o referendumu u dva navrata pišem baš zato što nisam pravnik, potreban je nepravnik da bi, neopterećen pojedinostima iz Ustava i procedurom koja biće promenjena, stalno imao na umu ko raspisuje referendum. Kako bi ljudi koji su odbacili i ismejali i Ustav, i pravo, i moral, naprasno poželeli da se sudska vlast vrati iz mrtvih i da postane (ponovo, ili prvi put u našoj povesti?) jedna od tri nezavisne grane u podeli vlasti?! Zašto bi se oni odjednom zauzeli za promene? Brnabić se odvažila da svojim rečima objasni šta nam Deda Mraz obećava: da političari ne utiču na sudsku vlast!

Zašto moramo to da slušamo? Pa Ustav to nije nikada ni dopuštao! Da li vi znate nešto što mi ne znamo, da nije kogod od vas, Vi, predsednice Vlade, Vaš šef, neko od ministara, ili od članova Partije, uticao na nekog tužioca ili sudiju?! Ustav je, svaki koji smo imali, neuporedivo bolji od onoga što ste vi činili: predsednik je, na primer, kao svoju isključivu nadležnost shvatio i zgrabio silne oblasti, možda i sve, koje po Ustavu ne pripadaju predsedniku Republike, mislim da je to u sveprožimajućoj, strahotnoj očevidnosti neosporivo, predsednik, kad se probudi nakon to malo sati sna, ne stane na papuču, nego odmah nagazi Ustav, jednim pa drugim stopalom, jer, da ne nabrajam druge grehove, istrajno i javno rukovodi Partijom, iako mu član 115. to zabranjuje, zar ne?

Kakovu bi polzu onda mogao imati vladar od popravke Ustava? Gradio bi se pred činovništvom Evropske unije da nešto reformiše, oprobao bi svoju novu igračku, referendum kao neposredno ispoljavanje volje stanovništva, da bi sutra, pošto nema više cenzusa, mogao da na referendumu pita svoje pristalice šta god mu bude bilo drago: „Želite li da živite bolje nego ikad i da vaša deca plivaju u raskoši proistekloj iz iskopavanja inače štetnih po zdravlje bora i ovog, kako beše, Suzana, da, litijuma?“

Zlosrećni referendum je ipak doneo možda i nešto dobro: većina Beograđana udostojivših se da izađu na glasanje odgovorila je odrečno, što je dragocena preteća poruka uoči izbora, mislim da samodršcu treba na ovaj zakonit i uljudan način pretiti, lično bih bio i za ponovno štampanje plakata i flajera GOTOV JE: kao i kad je video desetine hiljade demonstranata na autoputu, tako će i kad bude nailazio na milione letaka da se štrecne: „Šta ako u ovome ima istine, šta ako je na glupim papirima ipak predskazana moja sudbina?!“

Čestitam građaninu Antonijeviću na uspešnoj kampanji. Ako se ispostavi da je DA na referendumu mali korak za vladavinu prava i za nezavisno sudstvo, neka bude veliki korak za inokosnog agitatora; ako se u trileru kaže „pratite novac“, ovde bih rekao: pratite karijeru.

Čestitam i državinoj televiziji ako je svojim pretplatnicima zaista šapnula tačan odgovor i pomogla mu da položi ovaj istorijski ispit: ako na predsedničkim izborima budu na primer dva kandidata, general Ponoš i pravnik Vučić, na RTS-u bi se neko opet mogao namerno zabuniti: „U nedelju svi na izbore! Glasajte za Vučića!“

Referendum, čak i ovako trajno osakaćen (za koji nije potrebno više od polovine punoletnih građana), služi da se jedna nedoumica pravično (demokratski) razreši, i ne bi smeo megaparazit, kako ja vidim RTS, da svoj nezasluženo povlašćeni položaj koristi tako što će na jedan od dva ravnopravna tasa usmeriti hiljade i hiljade glasačkih listića.

Tja, ko gubi – ima pravo da se ljuti. Pa zar ne bivam ošamaren na svakim izborima, dok mi obraz bridi zar ne slušam čitave bogovetne izborne noći pobedonosna saopštenja onih čiji sam krah priželjkivao? Ovo sa referendumom mi je kao čvrga, vid vršnjačkog nasilja (zapravo onih ipak iz viših razreda), čak mi možda i prija: daleki odblesak dvadesetog veka.