LJUBODRAG STOJADINOVIĆ - Srbija bez ikoga



Ljubodrag Stojadinović, kolumna za portal N1

Moja je zemlja siroče. Maloletnica koja još ćuti o zlostavljanju. Zaprljana devojčica u ritama, bolesna starica bez nege, musava i neuhranjena, nesigurna u sebe, strašljiva i bez ikog svog. Da li je ona nama majka ili mi njoj očevi – to se nikada neće saznati. Odakle je stigao i zašto baš ovde nasilni i neuračunljivi očuh i pustahija večno žedan vladanja, kao da se poji slanom morskom vodom? Kako to da su u odbrani svojih kuća i njiva od rudarskih trovanja, građani i građanke Nedeljica pri zdravoj pameti glasali za silovatelja, vezani nastranom omčom za bludnika nad njihovom zemljom?

Ne bih vas zamarao više no što treba beznadnim nedeljnim danom koji je nestao u mlakom čuđenju naivnih slobodara nad gubitkom onoga čega nije ni bilo. Ovo je samo uzaludna šetnja kroz jučerašnju blisku prošlost. Obećao sam da ću tragati za svojim glasom čiju sam beznačajnost razumeo prekasno. Da bi ostalo zabeleženo to što sam na glasanju želeo da kažem, stajao sam u haotičnom redu sa mučenicima sličnim sebi, i to puna dva sata. Moja upornost je bila tvrdoglavi opit o smislu bilo čega. Čuo sam pitanje žene koja je jedva stajala oslonjena na štap, postavljeno bilo kome: ljudi, šta mi uopšte radimo ovde?

Bilo je to pitanje dana, lozinka izbornog poduhvata. Lucidna dilema o besmislu. Moj glas je izgubljen kad sam načetvoro savio papir i ubacio kroz uski otvor, iz nekog razloga pod strepnjom da sam samo za taj jedan tren uzeo svoju sudbinu sebi, a onda je poklonio nepoznatim mutantima. Jer moj glas je otišao na lomaču koja ne bi mogla da plane da nije bilo stotine hiljada tako izgubljenih. Ostao je samo pepeo, to sam saznao pred ponoć, slušajući fantastičnu pobedničku besedu piromana. Saznao sam da se ništa ne može rešiti glasanjem. Moja lična pobuna ostaje, možda kao pozajmljena lična ideja najboljeg Servantesovog junaka.

U kasnom kraju dana video sam izlive radosti kojoj nema mesta, frenetično slavlje grupe ljudi koji su sipali sebi neka penušava pića, kazujući kako su ostvarili svoje snove. Osvojili su po tri-četiri odsto glasova i sedeće u parlamentu kao delegati svojih malih ambicija. Tamo će stići hodajući crvenim tepihom pozdravljeni počasnim špalirom garde.

Pljeskavica u skupštinskoj kafani je aristokratska hrana u politici malih ciljeva. To je gozba u toku neprekidne pauze na sednicama gde oni inače ne mogu da dobiju reč.

Istinski sam delio muke Miše Vacića, kandidata za predsednika koji nije uspeo da dogura do 1 posto. Svejedno, on je drugi kraj toljage, iste politike skretanja u desno, kako je rečeno na kraju večeri, iako je jasno da Vacić postoji kako bi etički slom vrha premestio na dno i bio kotva u mulju.

Pir pobednika je bio ritual grupe lupeža, kojima je davno svejedno hoće li biti zatečeni u krađama građanske volje. Dok su čekali poglavicu, prikazan je Simo Spasić, silovatelj u ostavci, koji je pretio nepodobnim novinarima koristeći gestove i grimase pomahnitalih robijaša. Nosio je majicu sa pogrdama televiziji N1.

A onda je pobednik rekao da nije zadovoljan. Ezopovskim jezikom je grdio Dačića koji mu je svojom neukusnom rusofilijom i volšebnim trikom levog desničarenja pokupio parlamentarne i prestoničke glasače. Za to vreme Ivica je držao svoj vokalni govor, otpevao Zajdi, zajdi jasno sonce…Bio je crven od radosti i od sebe samog, znajući da Vučić i pored gađenja, ne može da ga izbegne.

Poglavica se vratio sebi: evo mene, ovo sam ja, osvojih ovoliko glasova, kao nikada niko… rekoh 60 posto želim za sebe, i tu sam negde, na vrhuncu želje, a tu je i moja moć. Nema onoga pre mene koji je dobio dva uzastopna mandata u prvom krugu. Samo ja. Ume narod da me prepozna. Jedino mene. Vole me više nego Miloševića. Imam mandat za bilo šta, već tučem Baju Pašića po godinama provedenim na vlasti. A kraj se ne vidi. Srbija nastavlja svoj put. Bila je ovo najčistija kampanja u istoriji izbora, ovo je praznik demokratije, izbori su bili besprekorni. Tamo su tukli nekoga, bilo je šamaranja, nekih nepravilnosti, vreća i džakova, duplih spiskova, pa šta? To su sitnice. Rat nas je omeo, Srbija je otišla suviše desno, ne znam odakle joj to. Moja pobeda je čista, moj obraz je svetao.

Seizi su teško podneli pitanja novinarke N1, mahali su rukama i škrgutali pred svetogrđem, ali Pobednik je želeo da bar jednom bude gospodin čovek: samo vi pitajte, Žaklina. Večeras, čak ni vi ne možete da mi pokvarite raspoloženje.

Već tokom noći, stranke od 3 posto su procenjivale odnos između sopstvene tržišne vrednosti i principa koji postoje da bi se rušili.

Ćuta je pozvao na proteste pred zgradom gde je ležala onesvešćena RIK, kako bi bili vraćeni pokradeni glasovi.

Ponoš je sinoć napustio matičnu stranku. Opozicija će morati na generalni remont. Ugledne ličnosti su javni prostor oplemenile još jednim apelom.

Dok su u prostorijama pobednika nad građanima ječale trube kao u Guči, točila se pića, donosili ovali sa krmećim pečenjem i ćevapima, a nad gradom se rasipale boje raskošnog vatrometa – u Čitluku kod Soko Banje su se ljudi spremali za dostojan oproštaj od poginulih rudara. Za svaku mrtvu glavu i za one koji nemaju više ništa a nastoje da prežive bez hranilaca, država je odvojila po milion dinara i ni minut za barjake na pola koplja.

Slika u izmaglici Srbije koja nestaje: simulacija života u osakaćenoj slobodi i socijalnom mrtvilu. Trube i zurle na pogrebu, hod po grobovima.

Sahrana rudara koji su već bili zakopani živi.