Viktor Ivančić, kolumna za tjednik ''Novosti''
Razgovor novinara Novosti s ministrom unutrašnjih poslova Davorom Božinovićem, upriličen nakon krvavog obračuna policije i nogometnih navijača kraj jedne od benzinskih stanica na autocesti Zagreb – Split, nije se dogodio, no to nije razlog da o njemu ne izvijestimo. Iskustvo poučava da je veza između fikcije i istine često mnogo čvršća od one između istine i uobičajenih produkata hrvatskoga novinarstva. Intervju donosimo u cijelosti.
NN: Poštovani gospodine ministre, slažete li se s ocjenom koja se može čuti u uvodu ovoga teksta da hrvatska policija navijače Dinama tretira poput izbjeglica iz Ukrajine, a navijače Hajduka poput izbjeglica iz Sirije?
DB: S time se nikako ne bih mogao složiti.
NN: Zbog čega?
DB: Prije svega, djelujući u okviru svojih zakonskih ovlasti, hrvatska policija poštuje ljudska prava svih. Ona ne dijeli ljude po nacionalnosti, vjeri ili odanosti klupskoj zastavi. A to znači i da sve migrante tretira jednako.
NN: Zašto vam onda smeta ocjena iz prvog pitanja?
DB: Zato što uključuje insinuaciju da hrvatska policija diskriminira navijače Hajduka u odnosu na navijače Dinama, što nije točno.
NN: Otkud takav utisak? Ako naime hrvatska policija dinamovce tretira kao izbjeglice iz Ukrajine, a hajdukovce kao izbjeglice iz Sirije, onda bi – uzme li se ozbiljno u obzir vaš sud da policija ne pravi razliku među izbjeglicama – ispalo da su oni tretirani jednako.
DB: Pa jest, kad se tako gleda… Ali zbog čega ste onda na taj način formulirali pitanje?
NN: Zbog toga što i sami znate da je sud koji ste iznijeli neistinit. Izbjeglice iz Ukrajine su u Hrvatsku dobrodošle, njima se opravdano nastoji pomoći, pružiti im smještaj i osigurati sve raspoložive pogodnosti, dok su one iz Sirije, Afganistana ili Iraka neželjene, pa ih se nastoji otjerati svim raspoloživim sredstvima, najčešće uz pomoć brutalne policijske sile.
DB: A po čemu je to slično odnosu prema navijačima?
NN: Po tome što su navijači Dinama bili dobrodošli na zagrebačkim tribinama, makar su bili opremljeni s toliko bengalki i drugih pirotehničkih sredstava da su zamalo zapalili stadion, dok je navijačima Hajduka zapriječen ulaz, pod izgovorom da imaju transparente, bubnjeve i megafone.
DB: Pa nije hrvatska policija odlučivala koga će se pustiti na stadion!
NN: U tome i jest problem. Odlučivala je privatna garda kriminalca odbjeglog u Međugorje, a hrvatska policija je poslužila kao državna ispomoć, pa je s pravom nazvana „Mamićevim redarstvom“. Da je policiji zaista bilo stalo do reda i mira, pustila bi navijače na stadion, ili naredila privatnoj gardi da to učini. Ovako, suflirala je onima koji su pothranili navijačku srdžbu i nasilničke porive. Ako masi od tisuću i pol ljudi onemogućiš prisustvovanje utakmici zbog koje su putovali četiristo kilometara, ako ih nakon toga tretiraš kao stoku, ne dopuštajući im da uzmu vodu i hranu, tjerajući ih da pišaju u plastične boce, najmanje što možeš očekivati su ozbiljni problemi. A poslije svega iz policije saopćavaju da su bili „zatečeni“ navijačkim ponašanjem. Ako si, kao državni organ reda, „zatečen“ nečim što je savršeno očekivano, znači da si savršeno nesposoban.
DB: Hrvatski policajci su sve samo ne nesposobni!
NN: Ja i ne govorim o njima, nego o onima koji im komandiraju. Dakle o vama.
DB: Kod te benzinske postaje su navijači napali policajce, a ne obratno! Ne može biti opravdanja za napad na službene osobe!
NN: Policija je prethodno dala sve od sebe da navijačka masa eksplodira od bijesa, a kada se to zaista dogodilo, legitimno je posegnula za vatrenim oružjem i prostrijelila najmanje četvoricu napadača. Bila to posljedica plana ili nesposobnosti, radi se o dosta uvriježenu manevru: isprovociraš nasilje koje ćeš nasiljem suzbijati. S tom je taktičkom varijantom, da uzgred napomenem, započinjao najveći broj ratova, uključujući one na prostoru Jugoslavije. A sȃmo nasilje, znate i sami, nije započelo na benzinskoj stanici, već mnogo ranije. Na pumpi su tek upotrijebljeni finalni rekviziti – motke, vatrogasni aparati i revolverski meci. I to ne oni gumeni, već olovni.
DB: Da li vi onda opravdavate napad huligana na hrvatsku policiju?
NN: Ne opravdavam.
DB: Pa što biste onda htjeli?
NN: Htio bih vas navesti da napokon date ostavku na dužnost ministra unutrašnjih poslova.
DB: Zašto bih ja dao ostavku?
NN: Zato što je postalo ubitačno dosadno da poslije svakog sranja u kojem se kao akteri pojavljuju pripadnici hrvatske policije, a takvih je bezbroj, sva odgovornost pada na suprotnu stranu. Ako je suditi po vašim istupima, nema tog krvavog raspleta iz kojeg hrvatska policija ne izlazi blistavo čistih ruku. Njeno postupanje je uvijek profesionalno besprijekorno, „u skladu sa zakonskim ovlastima“. Tako je bilo i prije četiri godine, na primjer, kada su se vaši redarstvenici dali u potjeru za krijumčarima ljudima i pucali u kombi pun izbjeglica, ranivši pritom dvoje djece, jedno iz Afganistana, drugo iz Iraka. Po vašim riječima to je bila „opravdana upotreba sile“.
DB: A što su trebali? Krijumčare ljudima gađati bombonima?
NN: Prostrijeljenoj djeci bi bomboni svakako više prijali. Radi se o tome da je bilo savršeno očekivano da krijumčari ljudima u kombiju voze izbjeglice, no pošto su to bile izbjeglice nepoželjna porijekla, računajući i djecu, izostale su skrupule kod otvaranja vatre. Iako se policija i tada gradila „zatečenom“ što se u kombiju punom izbjeglica nalaze izbjeglice. Zbog tog događaja, dakako, nitko nije odgovarao. A da i ne spominjem sada već poslovičnu, nezakonitu policijsku brutalnost prema migrantima u pograničnim krajevima.
DB: Vama je zaštita hrvatskih granica nezakonita?
NN: Glupo je što se pravite glupi, gospodine ministre. Podastrte su vam stotine dokaza o organiziranom nasilju nad izbjeglicama i svaki put ste bezočno obmanjivali javnost, trubeći uvijek isto: „Odbijam optužbe da hrvatska policija u zaštiti granica prekoračuje svoje ovlasti.“ Tek kada je osvanula ona famozna snimka na kojoj se vidi kako maskirani policajci premlaćuju nesretne ljude, tri prašinara su zaradila formalne ukore, ali ne i oni koji su im zapovijedali. Zato što su provodili državnu politiku. A državna politika ste vi. A zbog državne politike znaju padati glave. Što mislite, da li bi šestogodišnja Madina Hussiny završila pod kotačima vlaka da se nije zvala Madina Hussiny i da nije bila iz Afganistana?
DB: Što time insinuirate?
NN: Osporavam vašu licemjernu bajku o uzornoj policiji i krvožednim huliganima. Pojašnjavam zašto je Torcida tretirana kao da u Zagreb dolazi iz Alepa. Upozoravam na vladajući mehanizam kojim se obavlja prešutno selektiranje bezvrijednoga ljudskog otpada, za koji nisu predviđeni ni prihvatni smještaji ni gumeni meci. A sve to ide uz snažnu medijsku podršku. Komentator Jutarnjeg lista, recimo, u neuspjeloj je ironiji predložio da se za nogometne huligane podigne oveći kavez, neka vrsta zvjerinjaka uz autocestu, gdje bi ovi bili natjerani da se međusobno istrijebe.
DB: Kakve to ima veze…
NN: Što je to nego huliganska fantazija profinjena liberalnog uma, a ta uvijek slijedi mokre snove vlasti: odvojiti žito od kukolja, zdravi od bolesnoga dijela društva, ljude od zvijeri. Bestijalizacija je utoliko lakša ako otpad još i krši tabu policijskog monopola na nasilje.
DB: Pa kakav je ovo intervju? Ja sam tu potpuno nepotreban.
NN: Dobro jutro! Konačno ste primijetili…
DB: Odlazim! Imam pametnija posla nego gubiti s vama vrijeme.
NN: Samo pođite. Mogli ste to i ranije…
DB: Neću vam reći ni doviđenja!
NN: Eto, poštovani čitatelji, tako je ministar unutrašnjih poslova dao ostavku. Doduše samo na sudioništvo u ovome tekstu, ali važno je početi.
