Ante Tomić, kolumna za ''Slobodnu Dalmaciju''
Pet godina otkako je Agrokor s plemenitom domoljubnom namjerom, jednim specijalnim, samo za tu priliku žurno napisanim i izglasanim zakonom, oduzet Ivici Todoriću, uspomena na taj slučaj sve nam je mučnija. Istina, nije to dobro izgledalo ni u trenutku kad se događalo. Vidjeli smo još tada, u proljeće dvije hiljade osamnaeste, da Todorić trpi nepravdu i nasilje, ali Todorić je sam previše puta bio bezobzirni gad, nepravedan i nasilan da bi ga itko od nas žalio.
Ali, pet godina kasnije, gledajući kako Agrokor, koji se danas zove Fortenova, izokola vodi Pavao Vujnovac, sve nam je teže sjetiti se što nam je kod Todorića točno smetalo. Ne shvaćamo što je danas u Fortenovi bolje nego nekad u Agrokoru. Zašto se Vlada umiješala u poslovanje jedne privatne kompanije, zbog čega se žurno pisao novi zakon, a osobitim nas zaprepaštenjem ispunjava novac koji su konzultanti okupljeni u neformalnoj grupi Borg naplatili da bi se to sve izvelo.
OTETO TODORIĆU
Ako ste zaboravili, dvije stotine pedeset tisuća tjedno su spretniji među borgovcima zarađivali na tome veličanstvenom poslovnom podvigu. Pet stotina milijuna kuna su oni ukupno uzeli s plemenitom domoljubnom namjerom da se Agrokor otme Ivici Todoriću i preda u ruke Pavlu Vujnovcu.
Ponovite to u sebi, vrlo polako. Pet. Stotina. Milijuna. Kuna. Ludo zvuči, jel’da? A sad ću vam reći nešto što zvuči još luđe. Andrej Plenković nije uzeo ništa. Predsjednik Vlade i šef Hrvatske demokratske zajednice, koji je oduzimanje kompanije od Todorića potaknuo, koji je izabrao suradnike koji će to provesti i sve njihove suspektne postupke do kraja nepokolebljivo štitio, ni jednom jedincatom lipom se nije osobno okoristio. Andrej Plenković živi od plaće.
Da je ovo humoristička serija, na ovome mjestu bi se zaorio smijeh publike u televizijskom studiju.
Ili možda ne bi jer šali se smijete samo jednom, kad je prvi put čujete. Ova se šala ponovila tako mnogo puta da je prestala biti smiješna. Pogledate li bolje, ni onaj slučaj pogodovanja graditelju vjetroelektrana u dinarskom kršu nije u osnovi bio drugačiji.
Državna tajnica Josipa Rimac i ministrica Gabrijela Žalac uložile su strahovit napor da graditelj dobije kredit državne banke, računajući kako će im se on velikodušno odužiti. Na vidjelo je izašla prepiska iz njihovih telefona, poruke kojima su dogovarale svoj zločinački plan, a u kojima se rubno spominje i Andrej Plenković.
Predsjednik Vlade i šef Hrvatske demokratske zajednice nije ipak znao što njih dvije mračno snuju, iako je jednu od njih i nakon što je bila uhapšena zdušno branio. On ne bi uzeo čak ni bombonijeru ili viski od graditelja vjetroelektrana koji se izdašnim mitom trebao zahvaliti Žalac i Rimac jer, pogađate već gdje ovo ide, Andrej Plenković živi od plaće.
DAMIR ŠKUGOR, BEZVEZNO LICE
Takve afere s članovima vladajuće stranke gotovo se svakodnevno ponavljaju. Bio je i onaj Damir Škugor, sasvim sporedno političko lice, lijevi bezvezni u maksimirskom ogranku, koji je na trgovini plinom, zajedno s jatacima, izvukao cijelu milijardu iz državne naftne kompanije. Nepojmljiv novac je gepio i umalo prošao nekažnjeno. Skoro pa slučajno su ga otkrili i uhvatili, a kad se se to dogodilo, Andrej Plenković je još jednom izvio obrve. Znate već njegovu začuđenu gestu s obrvama. Ni njemu jadnome nije bilo jasno kako je to moguće, da jedan glupi hadezeovski statist mazne milijardu kuna, dok on, koji je predsjednik stranke, živi od plaće.
Da ne nabrajamo dalje, u cijelom nizu epizoda on se pojavio u istoj komičnoj ulozi. I u zločinima koji su otkriveni, gdje su policija i Državno odvjetništvo djelovali, i u zločinima koji se samo naslućuju, stotine i stotine hadezeovaca su lukavo “stekli nepripadajuću korist”. Domišljato su namjestili javni natječaj za određenog ponuđača, uzeli mito od privatnika, smuljali nekakav europski fond, promijenili poljoprivredno u građevinsko zemljište...
Na bezbroj malih načina različiti su hadezeovski ministri, državni tajnici, savjetnici, župani i gradonačelnici negdje uzeli nekakvu nezakonitu pinku. Oni se raskalašno valjaju u blatu kriminala, dok iznad svih njih stoji besprijekorno čista, savršeno nedužna, gotovo svetačka figura njihovog voljenog vođe.
Andrej Plenković, kažimo to još jednom, živi isključivo od plaće. Kako je to moguće, najveća je zagonetka našeg političkog trenutka. Možete vjerovati u tu tvrdnju, a možete i sumnjati u nju. Možda je ona istinita, a možda i nije. Što god bilo, pokazao se Plenković na koncu kao pošten ili kao lopov, jednako je zapravo loše.
