VIKTOR IVANČIĆ - Kordiću ne pakovati!



Viktor Ivančić, kolumna za tjednik ''Novosti''

Ne pljujte Darija Kordića!

Ili, bolje: pljujete li Darija Kordića, potrudite se da prskanjem zahvatite mnogo veću površinu od njegove uboge osobe. Imajte malo širine!

U hrvatskome dijelu svemira, naime, stvoren je potpuno pogrešan utisak da se Dario Kordić, dok na nedavno objavljenom video-snimku veliča vlastita ratna zlodjela, izražava kroz prvo lice jednine.

Evo te šokantne izjave: "Pitao me naš prijatelj sa sjevera Hrvatske, naše, integralne, je li vrijedilo zatvora, je li vrijedilo rata. Ja sam mu rekao: Sve bih ponovio, ni sekunde ne bih zamijenio, svaka je sekunda vrijedila."

Na istup čovjeka koji je zbog masovnih ubojstava bošnjačkih civila osuđen u Hagu na 25 godina robije, reagirali su, očekivano, mnogi u Bosni i Hercegovini: od Hrvatskog narodnog vijeća u Sarajevu, preko vjerskih i političkih funkcionara, do Christiana Schmidta i delegacije EU-a u toj zemlji. Protiv Kordića je podnesena kaznena prijava zbog poticanja na nacionalnu, vjersku i rasnu mržnju, nakon čega je Tužilaštvo BiH izvijestilo da je "formiran predmet".

U Hrvatskoj, također očekivano, osim nekoliko nevladinih organizacija nije reagirao nitko. Lica koja svake večeri defiliraju informativnim televizijskim programima, referirajući se o svim zamislivim koještarijama, mudro drže jezike za zubima. Šuti Plenković, šuti Medved, šuti Jandroković, šuti Bačić... a usta ne otvaraju ni krupniji primjerci iz hercegovačke partijske podružnice: šuti Čović, šuti Bradara...

Mada to pripadnici nečujnoga kora nikada ne bi javno priznali, jedino suvislo objašnjenje organizirane tišine vodi prema tome da hrvatske političke i intelektualne vedete iskazu ratnoga zločinca nemaju što dodati. Razloga za šok zasigurno nemaju. Ako vlada kratkotrajna uznemirenost, to je isključivo zbog neopreznog verbaliziranja nečega što se, prema nepisanome nacionalnom dogovoru, ne izgovara.

Stvar je u tome što, bez obzira na privatne motive, Kordićevo "sve bih ponovio", odnosno "nije mi žao", predstavlja najsažetiju artikulaciju hrvatske državne politike u 30-godišnjem kontinuitetu. Jedan od gadnijih elemenata te politike je cinično previđanje hrvatskoga mi u Kordićevu ja. Istinska skarednost tekućeg slučaja tako leži upravo u nastojanju da se zbornom šutnjom doprinese prozirnoj individualizaciji moralnog srozavanja.

Dario je Kordić, međutim, po svemu kolektivni junak i kolektivno simboličko blago, zaslužni nositelj prvoga lica množine. Čak i kao groteskna verzija sveca – koji je u zatvorskoj ćeliji iznenada uspostavio bliske odnose sa Svevišnjim, da bi mu po izlasku s robije nadbiskup poljubio ruku – on je bez ostatka čedo sistema, uključujući period kada ga je stjecaj okolnosti doveo u priliku da rukovodi operacijama sa smrtnim ishodima. Onako kako je nekoć sistem djelovao kroz njega dok je naređivao ubojstva, tako danas sistem kroz njega progovara dok zločine opravdava i glorificira.

Između Kordićeve pseudomartirske retorike i hrvatske državotvorne motorike, kakvu decenijama podmazuju sve garniture vlasti, ne postoji nikakvo nesuglasje. Nema dakle ni osnova za fabriciranje izoliranoga slučaja moralne nakaze koja će poslužiti kao kontejner za odlaganje kolektivne odgovornosti: hrvatsko društvo, pod nadzorom vladajućih nacionalista, naprosto radi ono o čemu Kordić priča.

Koja je druga poruka, osim "sve bismo ponovili", odnosno "nije nam žao", bila poslana kada je 72. bojni Vojne policije HV-a podignut spomenik pred ulazom u splitsku Loru, gdje su pripadnici te jedinice godinama mučili i ubijali zarobljene civile srpske nacionalnosti, s tim da je spomenik izgrađen nakon što je šačica neposrednih izvršilaca (ne i naredbodavaca) osuđena za ratne zločine?

Koja je druga poruka, osim "sve bismo ponovili", odnosno "nije nam žao", bila poslana kada se vojarna na Heliodromu kod Mostara, koja je tokom 1993. i 1994. funkcionirala kao logor za Bošnjake, odakle mnogi nisu izašli živi, počela preuređivati u muzej HVO-a, gdje će se dakle aranžirati svojevrsna muzealizacija poricanja, i to sredstvima iz državnog proračuna Republike Hrvatske?

Koja je druga poruka, osim "sve bismo ponovili", odnosno "nije nam žao", bila poslana kada se Tomislav Merčep, zapovjednik kordona smrti čiji su pripadnici masakrirali i ubijali srpske civile u Pakračkoj Poljani i Zagrebu, uključujući 12-godišnju Aleksandru Zec, pojavio na Markovu trgu da bi zauzeo mjesto u počasnoj loži na inauguraciji tadašnje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

Koja je druga poruka, osim "sve bismo ponovili", odnosno "nije nam žao", bila poslana kada se pokazalo da je famozna Deklaracija o Domovinskom ratu u nepodnošljivu nesporazumu s presudom Haškog suda "šestorki", kojom je utvrđen udruženi zločinački pothvat, ali je rečena Deklaracija, jednoglasno usvojena u parlamentu, svejedno ostala na snazi, kao zlatnim slovima ispisana laž u čiji sadržaj nije dopušteno sumnjati?

Koja je druga poruka, osim "sve bismo ponovili", odnosno "nije nam žao", bila poslana kada je Mirko Norac, nakon što je osuđen na 12 godina robije zbog ratnih zločina u Gospiću i Medačkom džepu, između ostalog i zato što je osobno ubio staricu pucajući joj u potiljak, sistematski kovan u nacionalnog heroja, dotle da su dnevne novine objavljivale postere s njegovim portretom u alkarskoj uniformi, a zagrebačke gradske vlasti namještale milijunske poslove njegovoj zaštitarskoj firmi?

Koja je druga poruka, osim "sve bismo ponovili", odnosno "nije nam žao", bila poslana kada je na splitskome spomeniku IX. bojni HOS-a, nazvanoj po ustaškom koljaču Rafaelu Bobanu, bila uklesana fašistička parola "Za dom spremni", pa se tamo ponosno koči i danas, premda predsjednik Vlade Andrej Plenković svako malo pred kamerama revno serucka da je "ustaški pozdrav u Hrvatskoj zakonom zabranjen".

Koja je druga poruka, osim "sve bismo ponovili", odnosno "nije nam žao", bila poslana kada je predsjednik RH Zoran Milanović vratio odlikovanja Branimiru Glavašu, pod čijom su komandom mučeni i ubijani srpski civili u Osijeku, neki i tako što im je akumulatorska kiselina nalijevana u ždrijela, da bi nakon pravosudnog debakla i izlaska iz zatvora osječki šerif cinično poručio okupljenim obožavaocima kako će na slobodi "napuniti akumulatore" i nastaviti gdje je stao?

Nizati bi se moglo do mile volje. U svakom slučaju, verglajući svoje bešćutne i "šokantne" rečenice, Dario Kordić ni najmanje ne odstupa od dominantnog i većinski prihvaćenog moralnog standarda. Kroz njegova usta ne kulja privatna, već društvena patologija. Naposljetku, bogobojazni krvolok nije sam sebe uzdigao u sveca i nacionalnog mučenika, nego je to učinio vladajući ideološki pogon, uz presudnu pomoć prvaka Katoličke crkve i masovnu podršku glasnih ili šutljivih podanika.

To što je spomenuti pogon sada odabrao taktičku šutnju, nastojeći zaturiti hrvatsko mi u Kordićevu ja – kao da su snovi o Velikoj Hrvatskoj, očišćenoj od etničkih nametnika, bili plod njegovih privatnih košmara – samo je reprodukcija iste stare kriminalne rabote. Da sam u koži optimističkog naivca, formulirao bih to ovako: polaganje nade u "suočavanje s prošlošću" moguće je tek kada se prestanu polagati vijenci pred spomenike Tuđmanu i Šušku.