BORIS DEŽULOVIĆ - Christkind 2.0



Boris Dežulović, kolumna za tjednik ''Novosti''

Povratak vremeplovom u prošlost kako bi se na vrijeme ubio Adolf Hitler opće je mjesto popularne kulture. Sve od Drugog svjetskog rata, stotine nadobudnih pisaca i scenarista svakodnevno su spašavali svijet dizajnirajući vremeplove i šaljući vrhunski obučene tajne agente, pustolove i plaćene ubojice sa samo jednim zadatkom: pronaći Adolfa Hitlera i likvidirati ga na vrijeme, prije nego što napadne Poljsku, prije nego što isplanira Holokaust, prije nego što uspostavi diktaturu, prije nego što preuzme vlast, prije nego što uopće odraste – bilo kad i bilo gdje zapravo prije nego što bude kasno.

I svaki taj pokušaj likvidacije Hitler je preživio: svakog jutra iznova bi iz magle izronili sumorni ostaci Auschwitza, svakoga bi se dana na History Channelu sveudilj vrtjeli crno-bijeli dokumentarci o tajnim planovima Adolfa Hitlera. Više je zavjera i atentata, ukratko, preživio njemački kancelar nego Fidel Castro i Jaser Arafat zajedno.

I sam sam, uostalom, pokušao nešto slično, došavši prije dvadesetak godina na fantastično originalnu ideju da Hitlera ubijem dok je još dijete. Sve je išlo kao po loju, moj junak našao je malog osmogodišnjeg Adolfa u austrijskom Lambachu u proljeće 1897., trebao je samo otkočiti revolver i sprašiti malome metak među oči. I jebiga. Nije mogao ubiti dijete. Što je dalje bilo, ne želite znati. I danas se znam probuditi obliven znojem: jesam li za tako važnu i etički složenu povijesnu misiju mogao pronaći nekog temeljitijeg i profesionalnijeg, svakako povijesno odgovornijeg, jesam li ubojstvo jednog znatiželjnog plavookog dječaka mogao povjeriti, nemam pojma, Dariju Kordiću?

Stotine nadobudnih pisaca i scenarista i dalje tako svakodnevno spašavaju svijet, a stotine fizičara, povjesničara i filozofa tumače onda paradokse i trapule putovanja kroz vrijeme, objašnjavajući kako povijest nije brzi i efektni Netflixov true crime dokumentarac o serijskom ubojici, već spori šestosatni crno-bijeli film Bele Tarra čija je poruka, ukratko: jeste li sigurni da bi se povijest dramatično drugačije pisala da je vaš putnik kroz vrijeme prije stotinu godina u onoj minhenskoj pivnici zaista uspio ubiti Adolfa Hitlera? Ili da je, štajaznam, petnaestak godina ranije uspio upasti na bečku Akademiju lijepih umjetnosti i pronaći Christiana Griepenkerla – čuvenog profesora čiji su studenti, uzgred, bili i Paja Jovanović i Uroš Predić – pa ga s revolverom na sljepoočnici uvjeriti da primi onog mladog provincijalca što fasciniran velikim gradom slika kićene palače?

Naš svijet, međutim, koliko god uobličen i definiran Drugim svjetskim ratom, sve je udaljeniji od njega. Što je nama danas Hitler? Koliko bi ljudi sada, da ima mogućnost putovanja kroz vrijeme, odlazilo tako daleko? Da ja, recimo – u ovako uobličenom i definiranom svijetu – danas pišem roman s istom fantastično originalnom premisom i misijom spašavanja svijeta, moj bi junak putovao mnogo kraće. Izašao bi iz vremeplova već u jesen 1969. godine.

Kraj je dakle kontrarevolucionarnih šezdesetih, i dok John Lennon i Yoko Ono na medenom mjesecu u Amsterdamu iz hotelskog kreveta pozivaju na završetak rata u Vijetnamu i mir u svijetu, Richard Nixon izabran je za predsjednika Sjedinjenih Država, Jaser Arafat za lidera PLO-a, Golda Meir za premijerku Izraela, a Willy Brandt za zapadnonjemačkog kancelara: samo libijski pukovnik Muamer Gadafi ne čeka izbore. Toga ljeta poletio je prvi Concord, Neil Armstrong prošetao se Mjesecom, a na jednoj farmi kraj White Lakea održan je spektakularni trodnevni festival Woodstock.

Te i takve šezdeset devete moj bi junak oprezno otvorio vrata vremeplova i još jednom provjerio na displeju: srijeda je, 29. listopada 1969., deset sati navečer. Točno na vrijeme. Zrela je jesen, ali u Los Angelesu još je toplo, i moj junak izlazi na ulicu u laganoj vjetrovci košarkaške momčadi UCLA, University of California, te godine i treći put uzastopno NCAA prvaka, pa s bejzbol palicom skrivenom u rukavu ulazi u sveučilišni kampus.

Kalifornija je 1969. leglo svakojakog ološa – tajanstveni Zodiac upravo tih listopadskih dana ubija po San Franciscu, a na sudu u Los Angelesu su i arapski kršćanin Sirhan Sirhan, ubojica Roberta Kennedyja, i psihopat Charles Manson, koji je samo dva mjeseca ranije na Beverly Crestu ubio Sharon Tate – ali čovjek kojega traži moj junak, spasitelj svijeta, uopće ne izgleda kao čudovište: na crno-bijeloj fotografiji iz srednjoškolskog godišnjaka vidimo običnu okruglu bijelu glavu uokvirenu običnom crnom kosom, bezvezno i bezazleno lice koje izgleda kao pokušaj umjetne inteligencije da napravi fotosimulaciju bijelog američkog štrebera kojega je zaobišla baš svaka kontrakultura šezdesetih.

Tip se zove Charley Kline i student je kompjuterskog programiranja na UCLA. Vi danas, 2023. godine, nemate pojma tko je Charley Kline, i to je dobar znak. Je li moja misija uspjela? Nestrpljiv kao i vi, slijedim mog junaka dok po opustjelom kampusu traži zgradu od crvene cigle s natpisom "Henry Samueli School of Engineering", pa se žurnim korakom penje na kat, do vrata na kojima piše "Network Measuring Center". Točno je 22:30. Moj junak osvrće se oko sebe i tiho otvara vrata.

Unutra je Charley zajedno sa starijim profesorom koji razgovara na telefon. Nisu ga primijetili: okružen limenim ormarima koji izgledaju poput golemih magnetofona, među kilometrima debelih kablova, kao lik iz Gilliamova "Brazila", Charley je potpuno koncentriran na tipkovnicu, na kojoj kažiprstom nesigurno udara slova L i O. "Jeste li dobili L i O?" pita onda profesor telefonsku slušalicu, pa se zadovoljno okreće Charleyju: "Ide sjajno, dobili su." Prije nego što je, sada već gotovo pa samouvjereno, student udario i treće slovo, začuo je neobičan zvuk, okrenuo se i u tom trenutku osjetio tupi udarac.

Nešto kasnije student Kline budi se iz nesvijesti i shvaća da su i on i profesor vezani. Pred njima stoji neki tip u vjetrovci UCLA, objašnjava im kako dolazi iz budućnosti, iz 2023. godine, pa mlati bejzbol palicom po onim ormarima i nepovezano govori neke potpuno nevjerojatne besmislice: znaju li oni da je to što ovdje rade početak kraja svijeta, jesu li svjesni da bi poruka L-O-G-I-N koju su htjeli poslati u pet stotina kilometara udaljeni Stanford Research Institute zapravo bila početak najstrašnijeg zla u povijesti čovječanstva, nečega što će se, kako se dalo razabrati, zvati – internet.

"Zahvaljujući vama i vašem projektu, svijet će tako temeljito oglupiti da za pedesetak godina ljudi u Americi neće vjerovati da se Armstrong ikad spustio na Mjesec, tvrdeći da je to zavjera ljudi-guštera, pa će u borbi protiv pedofilske kabale, koja u podrumu jedne washingtonske pizzerije jede malu djecu, sa šamanskim rogovima na glavi provaliti u Kongres", urlao je taj tip pred zabezeknutim Charleyjem i njegovim profesorom, "a u mojoj zemlji zastupnici u parlamentu uvjeravat će narod kako ljetne oluje izazivaju zli mastermindi iz stripova o Flashu Gordonu!"

"Ne možeš zaustaviti revoluciju, ne možeš zaustaviti povijest!" dobacit će vezani profesor, dok moj junak bejzbol palicom i malom vatrogasnom sjekiricom bude udarao po velikim računalima, podižući gejzire plavičastih iskrica. Tako je, da skratim, u srijedu, 29. listopada 1969. u 22:30 u dimu i vatri završio ARPANET, ambiciozni projekt američke Agencije za napredna istraživanja, kojim je prvi put u povijesti nakratko uspostavljen prijenos podataka između dva međusobno udaljena računala – pionirski pothvat koji je trebao biti početak znanstveno-fantastične svjetske kompjuterske mreže zvane internet.

Što je dalje bilo? Eh, što je dalje bilo. Ne želite znati.

"Nakon što su student Charley Kline i profesor Leonard Kleinrock 29. listopada 1969. u 22.30 sati uspješno izvršili prijenos prva dva slova povijesne poruke 'LOGIN', sistem se iznenada srušio", i danas tako – provjerite i sami – piše na Wikipediji. "'Pa ipak, revolucija je počela', rekao je profesor Leonard Kleinrock."

A ja? I danas se znam probuditi obliven znojem: jesam li za tako važnu i etički složenu povijesnu misiju mogao pronaći nekog temeljitijeg i profesionalnijeg, svakako povijesno odgovornijeg, jesam li pravovremenu likvidaciju tog znanstvenog i tehnološkog čuda mogao povjeriti, nemam pojma, Marinu Miletiću?