Pjevidrug pacifizma

Piše: Siniša Vuković, za tjednik ''Novosti''

Živimo u vremenu svjedočanstava gdje naši bližnji (artisti) sve češće su nekakvi usrećeni pikzibneri što traju nekom silom oko nas zobljući zrna nečije tuđe slave, negoli što su, pak, samoživi kreativci koji gore vlastitom vatrom. Djelovanje na playback najisplativiji je oblik preživljavanja danas među dominantnoj sili mediokritetokracije... Pritom je sila: i snaga i množina! Da bi uspio, da bi bio primijećen, moraš biti ili redikul ili lupež, ili rebel ili ništarija. Ili ništa od toga. A opet, možeš biti tek običan papirić, komadić karte debljine suhoga lista na vjetru i imati njegovu krhkost, pa opet, biti i čvršći i tvrđi od armirane betonske ploče ili čelične oplate na tankeru ili tenku. Možeš biti, recimo, lakmus-papir, tanak kao kartina i otporan kao paus, i, s malo vlage, pokazati svima točnost istine u facu poput zrcala. Možeš biti sve to, evo vidiš kako je to jednostavno, ali, jebiga, trebalo se roditi, pa krstiti se, pa se zvati, pa biti – Predrag Lucić...

Samoživ kao samonikli cvijet, prerano ugašen kao olimpijski plamen, Predrag je u onom dijelu vječnosti što mu je bio povjeren za ovozemnog boravka, u nekoliko područja spisateljskog poziva realizirao izuzetno zaokružen opus. A da je poživio, 12. veljače Predrag bi proslavio (tek!) svoj 60. rođendan… Ovako, namigujući s nebesa kao anđeosko biće, kao apstraktum djeluje na nas s ostavštinom kojoj se vazda iznova vraćamo.

Moglo bi se reći kako je određeni, sasvim pretežiti dio Predragove umjetnosti bio jedan tip crossover izričaja. Kao što je njegovo golemo pjesničko djelo – mimo klasične dvije stihozbirke "Ljubavnici iz Verone" i "Mjesec nad Splitom" – bilo inspirirano već postojećim pjesmama, na sličan način možemo povući analogiju i kad se osvrnemo na njegove komade napisane za kazalište. Tako je njegova drama "Aziz ili svadba koja je spasila zapad", žanrovski određena kao comédie-franchise, nastala po motivima drame "Pir malograđana" Bertolta Brechta, dok je komad "Istarske barufe" napisan kao refleks na "Ribarske svađe" Carla Goldonija. Naslov "Kako se kalio Čehov" otkriva nadahnuće u socrealističkom romanu Nikolaja Ostrovskog "Kako se kalio čelik", dok nedovršena drama "Lizistrata" ne krije vezu s Aristofanom, a "Cervantesov trg ili Trg robova" sa svojim arhetipskim pikarom Don Quijoteom. U komediji "Alan Ford & Grupa TNT" u epizodi "Povratak otpisanih" Predrag je spojio kultni strip koji je silno utjecao na pop-kulturu zadnjih desetljeća XX. vijeka u nas, te nadnaravnu kriminalističku seriju Dragana Markovića i Aleksandra Ace Đorđevića, koja je bila i ostala kopča u paralelizmu sa svjetskim televizijskim inačicama.

Svi ti tekstovi napisani za teatar odišu zvonkom poetičnošću. Svaki je Predragov dramski komad, ustvari, neki oblik poeme, a možda bi se od njih mogao ustanoviti (po uzoru na pjesme u prozi) i novi pjesnički žanr: pjesme u drami…

I uzimajući u razmatranje i ocjenjivanje, analiziranje i proučavanje bilancu Predragova pjesnikovanja, svakako se može ustvrditi kako su najuspjeliji njegovi stihovi i najveći njegovi dosezi u težnji za jahanjem Pegaza u galopu, bili oni koje je pisao potaknut sudjelovanjem u nekoj vrsti već postojećega kazališnog palimpsesta. Očito, da bi ispunio potpuni klimaks svoje artizanske oslobođenosti bio mu je nužan zadani okvir, naslov za temu ili pak sadržaj kojemu je on tek trebao nadjenuti titul. I to je pokazatelj kako je Predrag, u najdubljim zakutcima sebe, možda ipak najviše bio – redatelj! Realiziran ili ne, svejedno. Morao je imati polazište, trebao je imati predložak: pistu s koje će se zaletjeti i poletjeti. Stoga, lirske akcije upravo antologijskih protega postigao je u, Arsen bi rekao – primijenjenoj poeziji. Svejedno, je li posrijedi "Majka Courage" Bertolta Brechta, gdje stoji onaj čudesni ostvaraj s ironijskom porukom "Kupi mi, mama, jedan mali rat/ Kakav nitko nema", ili je govora o pjesmama napisanima za predstavu "Tri mušketira" Alexandrea Dumasa, u čijem prologu stoji inicijalni katren s interogativima: "Ispod te krvi još ima li kože?/ Ruke i noge još da li im rade?/ 'Tri mušketira' zar igrat se može?/ Zar živi su još da mačeve vade?"

S koje god promatračnice da se pošalje pogled na Predragovo djelo, uvijek će u oku promatrača biti granitni obelisk antiratne poruke. Odlično je Viktor Ivančić artikulirao srh pacifističkoga Predragovog bića, navevši kako je on "radikalno antiherojski, dosljedno demobilizatorski, borbeno antimilitaristički" u do jednom svojem humanističkom djelovanju, koji je svim svojim municijskim sredstvima, i pjesničkim i kazališnim, i kolumnističkim i žurnalističkim vazda stremio – "ogoliti što brojnije varijante ratnoga apsurda".

Rečeno je: redatelj!

Da, Predrag Lucić studirao je kazališnu i radijsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Trebalo je to biti njegovo životno profesionalno poslanje; međutim, novinarstvo će ga obuzeti posvema, a teatar će ostati njegovim trajnim suputnikom kojemu će se vraćati i posvećivati u nepravilnim ritmovima. Bit će i dogovorenih predstava koje će se otkazivati…

No, intendant HNK Split Ivica Restović dat će šansu još mladom 23-godišnjaku, inače kazališnom stipendistu, kad će Predrag u sklopu 33. Splitskog ljeta, posredstvom kazališne radionice "Ulične ljubavi", režirati kolažnu trilogiju na tri mjesta u različito vrijeme. Prvo je 15. srpnja 1987. na Kazališnom trgu točno u podne izveo komad(ić) "Ljubav i ludilo" Daniila Harmsa i Henri-Pierre Camusa, a popodne u 18 sati na Pjaci "Naranču na Venerinom brijegu" Fernanda Arrabala. Sutradan, na stepeništu ispred splitske prvostolnice, u 23.30 sati uprizorio je predstavu "The twentieth-century Hamlet", koju su po Williamu Shakespeareu bili načinili Luis Buñuel, Konstanty Ildefons Gałczyński, Heiner Müller i sâm Predrag. Inače, u sve je tri "jednočinke" Predrag bio koautor.

U ovoj je prilici, umjesto uobičajene kazališne knjižice, bila štampana prava pravcata novina "Summer Times", u danas mnogim tiskovinama nedostižnoj tiraži od 6000 primjeraka… Predrag je ovaj broj "uredio i vodio, a tek će odgovarati", i odmah je tim novopokrenutim gradskim fojima bio izišao – drugi broj! Štampan je u Banja Luci i sadržavao je čak 12 stranica. U njemu je, naravno, bila light verzija tjednika Feral Tribune, kakav ćemo kasnije upoznati, ali mu nije nedostajalo satirično-zajebantske supstance. Znakovit je i natpis na naslovnici: "'Summer Times' se ne prodaje", a unutra na više mjesta stoji krilatica: Informatio est mater stupidorum... Predrag je i pisac uvodnika "Nasukano kazalište", čiji početak glasi: "Kazalište je, uz crkvu, valjda jedina kuća u kojoj je šaputanje prešutni običaj. A šapuće se da obred slučajno ne bi bio poremećen." Zato je valjda i iznio predstavu na otvoreno, ali ju je (dijelom) postavio i u podnožje crkve. I to ne bilo koje crkve, već katedrale: Katedrale svetog Duje u Splitu. I poentirat će Predrag mišlju koja bi se mogla uklesati na svaku zgradu teatra: "Kazališnici na sve što su dozvolili da im se zbude – samo sliježu ramenima." Kakav divan neologizam – kazališnik… Pa dodaje: "Kazališnici ubrzo ostaju ispražnjeni, nijemi, slegnuti i bezvoljni. Umjesto kazališnog stvaranja bave se proizvodnjom predstava. Umjesto da postavljaju još neriješena kazališna pitanja života i smrti, oni se uključuju u dežurni anketni sistem."

Dakako, ova dvodnevna i trodijelna premijera bila je diverzantsko-subverzivna kazališna instalacija, ako ćemo je opisivati likovnim jezikom, koja je u uštogljenoj teatarskoj našminkanosti skeptičnoj prema iskoracima izazvala ponešto prepasti i prestravljenja. Teoretski gledajući, Predragov debi na sceni nije bio polučio recepcijski uspjeh, a koliko ona praktički "nije uspjela" najbolje govori pamćenje publike koja je se još uvijek sjeća. I nje, i Predraga Lucića.

Predragi pjevidruže, di si da si, na dobro ti doša šezdeseti rojeni dnev!

Lucidna predragocjenost

Siniša Vuković, tekst za tjednik ''Novosti''

Da vrijeme leti nije nikakva posebna mudrost, jerbo su još stari Rimljani konstatirali proverbij tempus volant kao neumitnost prolaznosti i bezmjerja oko nas. No da letenje vremena nema samo "ornitološku" naoko sporost, potvrđuje nam mlazno letenje vremena uz probijanje zvučnoga zida, što se uvijek dogodi onda kada se sjetimo obljetnice neke mlade ljudske smrti. Poput one Predraga Lucića.

Bi li čovjek rekao da je prohujala već peta obljetnica od njegovog preminuća? Teoretski peta, a u naravi doskora i šesta. Ne čini li nam se da je otada, od one strašne vijesti nedugo nakon njegovog pada od kobne bolesti, prošlo jako malo vremena? Pet godina je jako puno vremena: ama, kad promislimo na Predraga imamo osjećaj kako je još jučer bio tu pokraj nas, s kosom skupljenoj u rep, dječačkim osmijehom i kariranoj košulji na sebi...

Ne jednom svjedočili smo kako nam mimo oči mine čovjek za čije sve radove ili talente nismo ni znali, ili smo znali na razini kvizaške informacije, a ne i stvarne spoznaje. Znamo za njegov golemi doprinos novinarstvu, kao i hazarderstvu što ga je bespoštedno i prema sebi i drugima bio provodio u tom svojem do istine razgolićenom žurnalizmu, no znamo li za njegov redateljski rad u kazalištu i dramske komade što ih je bio pisao za teatar? Znamo i za njegovu alternativnu poeziju što ju je pisao pluskvamduhovito u svojim bravuroznim i virtuoznim varijacijama nalik na one što su, povodeći se zadanom temom, u glazbi bili komponirali Ludwig van Beethoven, Johannes Brahms ili Gustav Mahler u svojoj Četvrtoj simfoniji; ali znamo li da je Predrag pisao i klasičnu poeziju koju ne čine parodije na već postojeće stihove?

A baš ozbiljna poezija bila je prva pratilja Lucićeva i u njegovim kazališnim tekstovima. Ne samo da mu svaka replika ima blještavu pozlatu poetičnosti, nego je i u svoje i u neke tuđe radove nadopisivao čitave pjesme koje su davale živost samome komadu na pozornici. Kao neizlječivi antiratni propagandist, on je pišući poetske dijelove za dramu "Majka Courage i njezina djeca" Bertolta Brechta napisao i možda najjače svoje stihove, čiji estetski kalibar veći je i širi od cjelokupnoga topništva na ratištu: "Kupi mi, mama, jedan mali rat/ Kakav nitko nema,/ Sa mnom neka raste;/ Kupi mi, mama, jedan mali rat,/ Neka druga djeca/ Zavide i pate./ A kad veći budem no stariji brat,/ I rat bit će velik,/ Dijelit ću ga svima;// Prosjaku i kralju jednako ću dat,/ I ranu i čelik/ Neka svatko ima (...) Skuhaj mi, mama, jedan krepki rat,/ U ratu je snaga,/ Daj da budem jači.// Začina stavi, putem ćeš ih brat,/ A topovskog mesa/ Uvijek će se naći."

Na istom je mjestu i "Oda hrabrosti", jednokitična oktava stihova, gdje je svaki neparni dvanaesterac vezan unutarnjim, leoninskim srokom. Divni elementi i antike i komike: "Budite kuražni, hrabri i odvažni.../ Sokoli nas nebojša život./ Stavi nam na kosti pancire hrabrosti,/ I ničeg kad nemamo ispod./ Život nas poklopi, postanu oklopi/ Slitina za sitne novce,/ Vjerujte, panceri, željeznoj materi/ Da hrabrost je kuraž od ovce."

Ingeniozno.

Svi koji su makar i ovlaš pročitali isprva na stranicama tjednika Feral Tribune ili kasnije poslušali koju od satiričnih pjesama savršeno persifliranih na zadanu temu iz lektire ili literature što ih je Lucić pjevao zajedno s Borisom Dežulovićem u kafansko-kabaretnim nastupima pod egidom "Melodije Bljeska i Oluje", shvatili su već na prvu kako je Predrag bio istinski poeta ludens. I lud i zaigran: Lucić de iure i Lucić de facto... Evidentna brzina kojom je kovao svoje stihovane maštarije i provodio ih do u efektne zajebancije, te lucidnost kojom je sve te svoje versifikacijsko-prozodijske domišljaje zaogrtao u vrckavi plašt ritma i rime, nisu imali ni prauzora ni nastavljača.

Pretočno je u jednom svojem eseju Miljenko Jergović za Lucića kazao da je on "jezikotvorac", čovjek koji je znao s riječima i jezikom drugačije od sviju, neslučajno ga usporedivši s meštrom rječotvornih igrarija Ivanom Slamnigom. Neskromno mi se čini kako je Lucić velikoga klasika u toj utrci malo i prešišao, makar u obilanci, ponajprije ga dobivši premještanjem trke na dulju dionicu staze, i stvorivši obimniji opus. Iako je živio kraće...

Afirmiravši se pišući "primijenjenu poeziju", kako je to žanrovski odredio Arsen Dedić, po kojoj je ostao široko prepoznat i priznat, pomalo je nepravedno iza očiju javnosti ostala Predragova takozvana ozbiljna poezija. Premda se i u njoj naš pjesnik bavio tobože šašavim i zafrkantskim temama, kao u knjizi "Ljubavnici iz Verone" (2007.), koja je sva ustvari sastavljena od nekonvencijalnih dijaloga, kadšto i monologa, čime se opet ističe autorova "kazališnost" bez koje on ne može. Poezija je Lucićevo sredstvo izraza, a dramatičnost okvir unutar kojega se ona pohranjuje... Ova je poezija inspirirana natpisima sa zidova u Julijinom dvorištu, nekom vrstom javnoga grafiterstva, i, opet, nekim oblikom dramskog jezika. Svi oni ljubavni plusevi u natpisima Gino + Paola, Xabi + Chavela ili Саша + Ира... podsjećaju pjesnika na križeve s vojničkoga groblja veterana u Arlingtonu. Pa će se, na jednom mjestu, Julija zapitati: "Taj zid/ Romeo/ Je li to ljubav/ Ili je/ Masovna grobnica".

I u drugoj knjizi seriozne poezije, "Mjesec iznad Splita" (2012.), pjesnik se poigrava sa sudbinama splitskih redikula kojih je puna kultura sjećanja ovoga grada i čije anegdote i dandanas reprezentiraju dobar bokun urbanih usmenih legendi. Svaku urbanu legendu ionako čine likovi iz suburbije ili iz ruralnih zavičaja premještenih ovim ili onim razlogom u centar gradske priče. Ili središte priče o gradu. "Mjesec iznad Splita" izvrsna je pjesnička knjiga, temeljito nepročitana kao i mnogi ini odlični libar kojeg od poetskih odličnika, koji su nas trajno obuzeli nekim svojim inim djelom. Tako je ostao nepročitan i spomenuti Arsen, ali i Jakša Fiamengo ili Momčilo Popadić, jer smo sebi nametnuli uvjerenje kako smo ih dovoljno upoznali, i takvi su nam sasvim lijepi: kroz one svoje radove što su samo bili brži po svojem mediju realizacije ili slatkoći osobne percepcije.

Predrag Lucić u ovoj je knjizi donio nekoliko finih poema posvećenih stvarnim ljudima koji su svojim redikulstvom u kolektivnoj memoriji Splita sami sebi podigli nerazrušivi virtualni spomenik. Bili su davno prije svojega vremena: kad su inaugurirali virtualni imaginarij kao supstitut za tvarnost i taktilnost. Danas su virtualni i muzeji i novine stvarnost; splitski redikuli i ini oriđinali to su znali dok su nam se rugali gledajući nas kako sebi utvaramo kako se mi sprdamo s njima... Pa će napisati Lucić poemu o Karuzu, marangunu koji je umislio da je veliki tenor kojemu se smiješi karijera u milanskoj La Scali i njujorškom Metropolitanu, a kojemu su Splićani priredili ispraćaj brodom preko Atlantika i doček s druge strane Marjana, u Sjevernoj luci: "Karuzo je grdelin što pjeva/ U kavezu njihovoga smijeha..." I zaključuje pjesnik: "On kufere uvijek nosi prazne/ Da se u njih smjesti/ Čitav grad".

Budem li ikad sastavljao antologiju makar i dalmatinske poezije, u njoj će se naći Predragova pjesma "Poslije Karuza": "Kuću u kojoj živim/ Sagradio je čovjek/ Koji toliko voli ptice/ Da ih ne pušta da lete/ Od straha da ne padnu// Zatvara ih u krletke/ Pred koje sjedne/ I natoči marachino// O letu mi pjevajte/ Ptice/ O letu mi pjevajte// Taj čovjek/ sagradio je kuću/ U kojoj živim// I pjevam".

Često rabeći i splitski sleng, kao i one prežitke čakavštine koji nisu ishlapili u izmaglici zaborava, Lucić je ispjevao i nekoliko dijalektalnih pjesama, pa makar nadahnut idejom iz daljine i tuđeg jezika ("Hank Williams: I'll Never Get out of This World Alive, u prepjevu banda Sućidar Hillbillies"): "Tunja mi pukla otišla ciplu/ Draga mi pobigla drugon čoviku/ Jebeš to šta se borin ka div/ S ovega svita ja neću poć živ (...) Veštit za misu kad Bog bi mi da/ Kapot bi na meni izgorija/ Ma jebeš to šta ću se borit ka div/ S ovega svita ja neću poć živ".

U dubini svojega bića Predrag Lucić nije bio religiozan: Svejedno i po antiratnoj duhovitosti i po svojoj humanističkoj duhovnosti on je bio – prereligiozan! I to ne kao zabludjela ili izgubljena ovčica nekog od bogova s Olimpa, Golgote ili Valhale, nego kao istinski pastir koji traži, bdije nad njim i čuva ga, njega – čovjeka... Predragi čovjekobog, Predrag Lucić. Ona lucidna predragocjenost. Onaj isti predragi dječak Predrag, koji ostaje među nama u vlastitim mu stihovima:

I još sam dijete

Ako se ne odrasta

Pucajući u istine.