Ko je zapadu denuncirao vladu Srbije



Zlatko Minić, tekst za Peščanik.net, 13.10.2020.

Prošlo je 10 dana otkako je objavljena izjava Aleksandra Vučića da je u Vladi Srbije u prethodnom mandatu bilo mnogo korupcije, a još nema informacija o tome šta je Tužilaštvo za organizovani kriminal preduzelo tim povodom. Da u Vladi ima korupcije tvrdili su do sada i opozicionari, na slučajeve koji bude sumnju na korupciju ukazivala su (bar do pre par godina) i neka nezavisna tela, pisali su, i dalje pišu, o tome mediji, organizacije civilnog društva. Ali, sve su to neozbiljni bašibozuk, politikanti i kritizeri. Sad je optužba stigla sa najvišeg mesta.

Da li je to najviše mesto pozvalo TOK na razgovor ili zatražilo od policije da obavi taj razgovor i istraži kakvim informacijama raspolaže sagovornik austrijskog „Klajne cajtunga“? Onaj čiji je intervju bio povod da ovdašnji mediji objave da je on „traženi sagovornik međunarodnih medija, što i ne čudi s obzirom na to da već godinama radi na smirivanju tenzija na Balkanu, istovremeno upirući svim silama da srpsku ekonomiju ubaci na pravi kolosek“, a „kako je u tome (smirivanju i upiranju, prim Z.M.) izuzetno uspešan, zapadni mediji, koji su ranijih decenija bili zatvoreni za mišljenja političara iz Srbije, sada sve više žele da čuju recept njegovog uspeha“.

A recept uspeha je, izgleda, otkriti korupciju u Vladi i potom „preporučiti“ značajne promene, kako bi korupcionaši bili kažnjeni sedenjem na klupi za rezervne igrače. Gde ćeš težu političku kaznu, pitajte Gašića. Istina, za korupciju postoje i neke druge sankcije, ali pustimo nadležne organe da rade svoj posao. Neće valjda predsednik Srbije da vrši pritisak i da sam poziva tužilaštvo da im iznese svoja saznanja. Javiće se oni sami.

Dobro, dosta je bilo šala i viceva, znamo svi da je ovaj provizorijum u kome živimo crna komedija, groteska, farsa. I tužilaštvo je, valjda, shvatilo da je bespredmetno baviti se Vučićevim izjavama, pokušavati uhvatiti za rep ili glavu taj niz laži, poluistina i neistina. Sve se to stopilo u predstavu za publiku i borbu za rejting. Nema mnogo razlike između priče o tome koliko je predsednik bio težak i dugačak kad se rodio, koliko je bila prosečna plata pre 10 godina, a kolika će biti za dve i po godine, između recepta za punjene lignje i uputstva kako se koristi respirator koji će predsednik doneti iz magacina lično pilotirajući avionom. Varijacije zavise od toga kome je priča namenjena.

Ova o korupciji u Vladi, inače mali deo mnogo veće kuknjave za „Klajne cajtung“ i ORF o nepristojnim i lošim ponudama EU u vezi sa rešavanjem pitanja Kosova i odnosa sa Kinom i kineskim investicijama, pojavila se neposredno pred objavljivanje izveštaja Evropske komisije o Srbiji u kome je (ostavimo Kinu i Kosovo po strani), očekivano, kritikovano stanje u vezi sa korupcijom.

Vučić se, komentarišući izveštaj, bavio upravo odnosima sa Rusijom i Kinom, nabavkom oružja i vojne opreme, demonstracijama i (zlo)upotrebom policije, cinično je „prihvatio odgovornost“ u vezi sa funkcionerskom kampanjom, žaleći se da i drugi to čine ili su činili, ali o korupciji se nije izjašnjavao.

To u vezi sa korupcijom su, valjda, oni neki drugi, koji će, što se njega kao predsednika stranke tiče, biti kažnjeni. Jer za strano tržište, što bi se reklo, u verziji za Eurosong, dotle sežu njegove ingerencije. O svemu ostalom brinu nadležni organi. U verziji za Beoviziju Vučić peva pesmu na jeziku svojih glasača – neuvijeno poručuje da se samo on pita o svemu.

Ali, hajde pred kraj ove tragične farse (mislim na tekst, naravno, ne na period Vučićeve vladavine) da se zapitamo šta je to što bi neki soroševski denuncijant mogao zapravo da prijavi svakolikoj austrijskoj i evropskoj javnosti kao slučajeve korupcije u vladi.

Da li bi se požalio na projekat Beograd na vodi, na poreklo novca, na zemljište dato bez naplate 300 miliona evra naknade za građevinsko zemljište, na poslove izgranje auto-puteva bez konkurencije, sa cenama po kilometru koje vrtoglavu rastu u proteklih pet godina od 5,6 do 17 miliona evra po kilometru, da li bi iskazao sumnju u vezi sa nabavkom oružja i vojne opreme pod opskurnim uslovima i plaćanjem tih nabavki prebacivanjem novca sa konta drugih ministarstava preko budžetske rezerve, da li bi tražio da se istraže tetka i 24 stana, prodaja oružja…

Ili bi možda otkrio da je pomoćnica ministra poljoprivrede, za koju se ne zna „odakle je došla“, tražila 1.000 evra mesečno da bi namestila nabavku za neku firmu? Pa da zaključimo da smo i taj problem sa Vladom rešili.