SVETISLAV BASARA - Filozofija pičvajza



Piše: Svetislav Basara

Pitanje od 1.000.000.000.000 sendviča - kako prekinuti fantomsku, nevidljivu, ali kao titanijum čvrstu vezu između Karadžića, Mladića i svakog Srbina ponaosob. Nedvojbeno je, recimo, da su ta dva haška sužnja Srbi, ali ako već ni Karadžić ni Mladić nisu sa ostalim Srbima bratski delili, da kažemo, pare, zašto bi ostatak Srba s njima bratski delio odgovornost za pičvajze koje su napravili po Bosni.

Politička filozofija bratstva i jedinstva vodi pravo u pičvajz i završava u qwrzu. To je gvozdeno pravilo. Tako je bilo od filozofijinog nastanka u Francuskoj revoluciji, koja nije od značaja za našu priču - tako je bilo i u SFRJotu, koji se raspao u ratu u kome su Karadžić i Mladić zaradili robije - tako će, po svemu sudeći, biti i u sadašnjoj Srbiji.

Politička filozofija bratstva i jedinstva podjednako je pogubna i kad je multinacionalna i kad je unutarnacionalna. Pokretačka sila te politike je uvek i samo razdor, na njenoj sredini je konfuzija (trenutno smo u tom stadijumu) i na kraju rasulo. U suštini, očekivati da istonacionalnost bude faktor društvene kohezije (i jedinstva) istovetno je očekivanju da faktor društvene kohezije bude ista boja kose ili očiju.

Nema tako velike budalesine koja će ustvrditi da su crnokosi čestitiji, spretniji i superiorniji od plavokosih i da će, ako se crnokosi ujedine, nadjačati plavokose ili ih bar naterati da se ofarbaju u crno, pa onda živeti dugo i srećno. Ali zato ima iha-ha budalesina koje su ko zapeta puka spremne da daju (tuđi) život u odbrani teze da će, ako se Srbi ujedine, postići sve ono što crnokosi nikada nisu ni pokušavali.

Nacionalnost je apstrakcija. Ne kažem da nacionalnost nema smisao u istoriji i životu - daleko od toga - ali tvrdim da se na njoj ništa kohezivno i održivo ne može izgraditi. Da bi se izgradilo nešto kohezivno i održivo, takođe se mora pribeći apstrakcijama - ustavnosti, zakonitosti, institucionalnosti i slobodi građana, koje su efikasnije jer im, kad zagusti, u pomoć pritiče pendrek kao produžetak zakona nasilnim sredstvima.

Kad se stvari postave tako, stvari krenu nabolje, a nacionalnost ništa ne gubi. U takvoj postavci stvari svako zadržava pravo da bude Srbin (Hrvat, Crnogorac, etc) do mile volje i da svakim danom unapređuje svoje srpstvo, ali u takvoj postavci stvari nacionalnost gubi privilegiju da bude profesija, izvor prihoda, licence to kill i abolicija za svakojaka nepočinstva.

Uključujući - da bi apsurd bio veći - ne samo nepočinstva koja se povremeno čine okolnim narodima i njihovim varošima nego i našem, srpskom, narodu i našoj prestonoj Megakasabi, Beogradu. Mislim na demoliranje i paljevinu Beograda, koju je u znak odmazde za secesiju Kosova naredio Koštunica. Materijalna šteta je tom zgodom bila ogromna, ugled naše zemlje srozan, a naredbodavac Koštunica nije pozvan ni na kakvu odgovornost. Kad ga je posle nekog vremena javna tužibaba pozvala da se izjasni na okolnosti ubistva Zorana Ðinđića, Koštunica se pozivu nije odazvao. Zašto? Stotinak „srpskih“ intelektualaca potpisalo je peticiju i suspendovalo državu.