VIKTOR IVANČIĆ - Kritika čistog zuluma



Viktor Ivančić, kolumna za tjednik ''Novosti''

''To što hodamo na dvije noge ne čini nas automatski ljudima. Postoji puno drugih stvari koje trebamo napraviti da bismo bili ljudi."

Tako je prije tri godine u intervjuu ovom listu govorio Dragan Umičević, aktivist nevladine organizacije Are You Syrious, neposredno nakon što mu je Prekršajni sud u Vukovaru izrekao kaznu od 60.000 kuna zbog "pomaganja u ilegalnom prelasku granice" porodici Hussiny, premda su dokazi izneseni u postupku upućivali na to da je okrivljeni pružio pomoć obitelji od četrnaest članova – među kojima je bilo jedanaestero djece različitih uzrasta – kada se ova već nalazila na teritoriju Hrvatske. Policija je, naime, tvrdila drugačije, a sud je, umjesto dokazima, povjerenje ukazao sugestiji organa represije.

Prošloga tjedna Visoki prekršajni sud u Zagrebu odbacio je Umičevićevu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, učinivši je pravomoćnom. Uzmemo li u obzir izjavu okrivljenika nakon prve sudske runde, pa još i noseću podvalu koja je ugrađena u startnu presudu, pa još i činjenicu da je ta podvala žilavo izdržala vertikalnu provjeru, od prizemne do "visoke" sudske instance, jednostavno je definirati djelatnost kojoj hrvatsko pravosuđe pristupa kada se suoči s deliktom bilo kakve pomoći izbjeglicama: ono se bavi kažnjavanjem ljudskosti.

To što hodamo na dvije noge zaista nas ne čini automatski ljudima, no ako poduzmemo "puno drugih stvari" i ostvarimo se kao ljudi, tj. kao humana bića, izvjesno je da će nas hrvatska država legalnim putem oštro sankcionirati i odrapiti nam maksimalnu kaznu zbog prakticiranja čovječnosti.

Svijetli je moment u ovoj mračnoj storiji to što je 247 građana u manje od 24 sata solidarno prikupilo novac za podmirivanje čitavog iznosa kazne i 1.300 kuna sudskih troškova. Taj čin prkosnog otpora okrjepljuje i budi nadu, no ne poništava – nego tek razodijeva – gnjusni sadržaj vladajuće operative: s jedne strane državno ozloglašavanje solidarnosti i humanitarnog rada, a s druge kriminalnu narav institucija zaduženih za zaštitu zakonitosti i isporuku pravde.

Što dakle kada se sudskim presudama, umjesto pravde, sije zulum? Što kada sudovi, umjesto da ga suzbijaju, servisiraju državni zločin? Što kada su sudovi neizostavne karike u lancu organiziranog kriminala? Koji bi sudovi trebali suditi opačinama sudova?

Ukoliko ova pitanja nekog inkomodiraju – recimo zbog toga što ozbiljno uzima u obzir floskule poput "zaštite nacionalnih interesa" – dobar je trenutak da napusti ovaj tekst, jer se u njemu tendenciozno kanim držati prostog etičkog razgraničenja: organizacija Are You Syrious djeluje iz potrebe za ljudskošću, dok hrvatska država – preko svojih političkih, policijskih i sudskih ispostava – nameće obavezu nečovječnosti.

Još više od toga: "operativno postupanje" koje se preko hrvatskoga državnog aparata prakticira ne samo prema izbjeglicama, nego prema svima koji se odvaže da im pomognu – a naročito prema AYS-u – ima sve odlike udruženog zločinačkog pothvata. Uspjeh tog pothvata zajamčen je utoliko što moć da ga spriječe ili kazne imaju jedino vinovnici.

Prilikom sudskog progona Dragana Umičevića policija je tražila da ga se drakonski kazni s 320.000 kuna i zatvorskom kaznom, a udruzi AYS zabrani djelovanje, nakon što ju je ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović javno optužio za protudržavnu aktivnost. Zaposlenica udruge Tajana Tadić, koja je u više navrata kritizirala hrvatsku vlast zbog odnosa prema migrantima, izložena je neprestanom policijskom maltretiranju i zastrašivanju. Njezinom partneru, Omeru Mahdiju iz Iraka, prije tri godine je odobren azil u Hrvatskoj, ali mu je kasnije oduzet, jer je odbio biti doušnik SOA-e i, između ostaloga, potkazivati vlastitu djevojku. Premda je ranije uspješno prošao sve sigurnosne provjere, obavještajna služba naprasno je izdala mišljenje da on "predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak RH". Čime je to mišljenje argumentirano – ne zna se, jer je izvještaj SOA-e klasificiran kao državna tajna, te uvid u njega nisu mogli imati ni Mahdi ni njegovi odvjetnici.

Nekoliko tjedana prije pravomoćne presude Umičeviću, Europski sud za ljudska prava presudio je da je hrvatska država izravno odgovorna za smrt Madine Hussiny – šestogodišnje Afganistanke koja je u jesen 2017. skončala pod kotačima vlaka prilikom ilegalnog protjerivanja iz zemlje – ali je Visoki prekršajni sud u Zagrebu tu presudu postojano ignorirao, iako je volonter AYS-a pomagao obitelji poginule djevojčice i iako se iz tog obvezujućeg dokumenta iščitava kako je proces protiv njega u službi političkog pritiska na branitelje ljudskih prava. Jednako su odlučno zanemareni apeli brojnih međunarodnih organizacija, kao i pismo 37 članova Europskog parlamenta, upućeno premijeru Andreju Plenkoviću i ministru Božinoviću, u kojem se protestira zbog sudskog progona i izražava nedvosmislena podrška aktivistima AYS-a.

Očito je, dakle, da svjedočimo fokusiranim naporima svih razina vlasti da se organizacija Are You Syrious zaustavi i slomi – u izvedbenom smislu vrlo sličnim metodama kakvima je režim Franje Tuđmana pokušavao uništiti onih nekoliko nezavisnih medija – a u isto vrijeme, kriminaliziranjem solidarnosti, inducira i učvrsti kolektivni odnos prema izbjeglicama čije će osnovno obilježje biti manjak moralnih skrupula. Na djelu je udruženi zločinački pothvat u koji su uključeni politički, policijski i pravosudni autoriteti.

Na taj se način državni aparat, sa svojim logističkim i ljudskim resursima, sa svojim kravatama i teget odijelima, uvezuje u kriminalnu bandu. Predsjednik Vlade rukovodi strateškim dijelom operacija i distribuira nižim razinama tajne direktive iz Bruxellesa, predsjednik Republike brine o ideološkom backgroundu pitkim proserima poput onoga da ne možemo izbjeglice na granici dočekivati balalajkama, ministar unutrašnjih poslova upravlja operativom i kontrolira odnose s javnošću, stoički poričući policijsku brutalnost prema migrantima čak i kada je ova dokumentirana dugometražnim video snimkama, redarstveno i pravosudno osoblje klimoglavom rutinom provodi u djelo vladajuću političku volju, svejedno lupa li pendrekom ili sudačkim batom, dok medijska industrija vodi računa o općoj atmosferi koja će biti ispunjena osjećajem nacionalne ugroženosti, strepnjom zbog vanjske prijetnje i idejom da je zaštita svetoga hrvatskog tla od nadiranja horde uljeza vrijedna svake svinjarije koja će u to ime biti počinjena. Izgradnja države i proizvodnja moralnih ruševina, naime, nikada nisu bile u koliziji.

Iz hrvatske perspektive može djelovati zbunjujuće što europska politička elita, doduše neslužbeno, zahtijeva od hrvatske vlasti restriktivan odnos prema izbjeglicama, pa sistemska okrutnost koju ova demonstrira očigledno uživa punu podršku centrale, dok u isto vrijeme Europski sud za ljudska prava takvo postupanje osuđuje i kažnjava. Objašnjenje je jednostavno: u nekim dijelovima svijeta postoji čudan, upravo bizaran običaj po kojemu nije nužno da sudovi sude po političkim nalozima.

U Hrvatskoj, srećom, nema takvih nesporazuma.