Boris Dežulović, kolumna za portal N1
Ima onaj prastari politički nekorektni vic, davno prije MeToo pokreta i woke revolucije, kad je Fata jednog dana nestala, pa se nakon dva tjedna dana iznenada pojavila na vratima kuće polugola i sva raščupana, objašnjavajući Muji kako je Haso oteo i silovao mjesec dana. "Kako bona Fato mjesec dana, kad ima petnaest dana da te nema?", začudio se Mujo. "Ma znam", odgovorila mu Fata. "Ja samo navratila da se istuširam."
Znam, znam, ne morate ništa govoriti, sve ste u pravu, naravno, ali ja ga nisam ni ispričao zato što je smiješan. Smiješno će vam biti tek kad otkrijete tko je silovatelj Haso, tko silovana Fata, a tko Mujo koji se čudi. Ja sam se, recimo, smijao mjesec dana.
Najprije sam u Večernjem listu prije dva tjedna pročitao nevjerojatnu priču o pet milijuna eura vrijednoj jahti Irina Vu ruskog biznismena Ališera Usmanova i njegove partnerice Irine Viner, bliske prijateljice Vladimira Putina. Superluksuzni Sunseeker 115 bio je na vezu u Betini na otoku Murteru, gdje su ga još srpnja prošle godine zatekle sankcije Europske unije, Velike Britanije i Sjedinjenih Država, kojom je zamrznuta sva imovina Putinovih oligarha. Službenici Ministarstva mora, prometa i infrastrukture – resora zaduženog za pečaćenje i čuvanje blokirane imovine – prije deset dana primijetili su kako je jahta na vezu u Betini mrvu drugačija nego što su je u ljeto zapečatili, da bi onda otkrili da to uopće nije Irina Vu, da je netko na taj vez privezao sličnu jahtu, i da je Sunseeker Putinove prijateljice nestao još prije tri mjeseca!
Tri mjeseca!
Kao da je u marini na otoku Murteru nestala penta iz kaića ribara Tome, a ne trideset pet metara dugačka i dvjesto trideset šest tona teški nosač manekenki! “Državni cirkus s ruskom jahtom: kako im je nestao brod od pet milijuna eura?”, glasio je naslov u Večernjem listu, i ja sam se zagrcnuo od smijeha.
Pune trideset i tri godine nitko nije primjećivao kad su nestajali kompletni industrijski, poljoprivredni i hotelski kompleksi, mađioničari iz HDZ-ovog “državnog cirkusa” čarobnim su štapićima učinili da neopazice nestanu čitave županije šuma i građevinskog zemljišta: pune tri godine, recimo, ima da je HDZ-u nestao Milijan Vaso Brkić, pa to nitko nije primijetio do dana današnjeg! Neprimjetno su tako nestala i cijela golema brodogradilišta sa dvjestometarskim tankerima na suhim dokovima, pa kako neće brodić od tridesetak metara: to kad u HDZ-ovom “državnom cirkusu” nestane jahta od pet milijuna eura, to je, ne znam kako bih vam rekao, baš kao da je nestala stara penta za kaić od pedesetak eura.
“Kako im je nestao brod od pet milijuna eura”?! Smijao sam se pet dana.
Reći ćete, u redu, ali to je pet dana, a ti si se smijao cijeli mjesec. Čekajte da vam ispričam.
Šesti dan – taman sam došao sebi – na saborskom je odboru saslušan novi Plenkovićev ministar prostornog uređenja i graditeljstva Branko Bačić: jedan, čini mi se Arsen Bauk iz SDP-a, iznio je onda poraznu statistiku obnove potresom razorene Banije – po kojoj su HDZ-ovi neimari dosad, u dvije godine, obnovili cijelih šest kuća – pa se zapitao kako takva nesposobna HDZ-ova vlada i najnesposobnije od svih nesposobnih ministarstava u samo šest mjeseci, koliki je krajnji rok za korištenje sredstava iz europskih fondova, misli potrošiti čak sedam stotina milijuna eura odobrene pomoći.
Sedam stotina milijuna eura!
Kao da je pred HDZ-om rok od šest sati da potroši sedamsto hiljada milijardi eura, a ne cijelih šest mjeseci da potroši pišljivih sedamsto milijuna! “Kako HDZ misli u šest mjeseci potrošiti sedamsto milijuna eura?”, pitao je u Saboru časni zastupnik Bauk, i ja sam se zagrcnuo od smijeha.
Arsen Bauk, morate znati, SDP-ov je zastupnik rodom iz Supetra na otoku Braču. Na težačkom Braču poznati su kao prilično, politički korektno rečeno, racionalni s parama, a u SDP-u kao osobe prilično – ostanimo politički korektni – uskraćene financijske inteligencije. Zastupniku SDP-a s otoka Brača ta stvar – potrošiti dakle sedam stotina milijuna eura u šest mjeseci – nije stoga samo strašna noćna mora, nego nešto zaista fizički neizvedivo, matematički nemoguće.
Andrej Plenković, s druge strane, HDZ-ov je capo di tutti capi po ocu s otoka Hvara, a po majci iz Makarske. Na turističkom Hvaru i turističkoj Makarskoj rivijeri poznati su kao prilično, politički korektno rečeno, ležerni u zarađivanju para, a u HDZ-u – ostanimo politički korektni – u njihovu trošenju. Sedamsto milijuna eura u šest mjeseci? Nedavno, sjetit ćete se sigurno, HDZ je nakon odluke Vrhovnog suda imao rok od petnaest dana da plati kaznu od osamnaest milijuna kuna, a oni platili u kešu već nakon par dana. U mlaćenju para nema jačih od HDZ-a: uostalom, tih osamnaest milijuna bila je kazna upravo za trošenje državnog novca u slučaju Fimi Medije, sedamdeset milijuna kuna izvučenih iz državnog proračuna zbog kojih je HDZ, na koncu, pravomoćno i osuđen kao kriminalna organizacija.
Trideset i tri godine taj gangsterski kartel troši javne pare kao članovi katarskog odbora za organizaciju svjetskog prvenstva na kokainu i steroidima za trkaće deve, trošili su HDZ-ovi šeici kompletne državne proračune Republike Hrvatske i potrošili za to vrijeme svaku ikad štampanu i kovanu hrvatsku kunu do posljednje – samo toga dana, na primjer, uvođenjem potpuno besmislenih i nepotrebnih iskaznica za državne službenike hadezeovske su bekrije preko noći spičkale više od sedamsto tisuća eura – a siroti Bračanin Bauk pita se kako će HDZ potrošiti sedamsto milijuna eura! To kad HDZ-ov “državni cirkus” ima rok od šest mjeseci da spička sedamsto milijuna eura, to je, ne znam kako bih vam rekao, baš kao da ima rok od petnaest dana da potroši sedamnaest milijuna kuna. Zbog spičkanih sedamdeset milijuna kuna iz državnog proračuna.
Kako će HDZ potrošiti sedamsto milijuna eura u šest mjeseci?! Smijao sam se još pet dana.
Dobro, reći ćete, to je još pet dana, ukupno deset, a ti si se smijao cijeli mjesec dana. Polako, objasnit ću, nisam gotov.
Šesti dan – tek što sam opet došao sebi – pročitao sam vijest kako je Ustavni sud prihvatio ustavnu tužbu bivšeg pripadnika HVO-a Ive Lamešića i ukinuo pravomoćnu presudu Visokog upravnog suda, kojom su mu bila odbijena prava i povlastice predviđeni za hrvatske ratne vojne invalide i pripadnike Oružanih snaga RH. Tom odlukom, pisalo je u novinama, širom su otvorena vrata prihvaćanju tisuća ostalih ustavnih tužbi bivših pripadnika HVO-a koje čekaju na rješavanje pred tim sudom.
Ukupno, naime, više od deset tisuća rješenja kojima je hrvatsko Ministarstvo obrane pripadnicima HVO-a omogućilo taj status bilo je uglavnom potpuno identično, dodijeljeno na temelju istog navodnog ranjavanja na istom, južnom bojištu, na istom mjestu i istog datuma 1994., parafirano od iste liječničke komisije u BiH, s istim potpisom general bojnika Ljube Ćesića Rojsa i generala Marinka Krešića, u to vrijeme ravnatelja personalne uprave MORH-a. Događaj je u povijesti zabilježen kao “Galipolje u Popovu polju”.
Još prije deset godina, recimo, po tužbi jednog pripadnika HVO-a – koji je s istim takvim rješenjem o statusu ratnog vojnog invalida tužio Republiku Hrvatsku zbog neisplate prava koja mu po tom statusu pripadaju – hrvatski je sud odlučio da mu država mora isplatiti četiri i pol milijuna kuna na ime naknada i zateznih kamata za razdoblje od 1998. do 2008. godine. Četiri i pol milijuna kuna, u današnjim parama šest stotina tisuća eura! Samo za deset godina od 1998. do 2008!
Plus, eto, još petnaest godina od 2008. do danas. Plus zatezne kamate. Pa sve to puta deset tisuća.
Po mojoj gruboj računici dvadeset milijardi eura.
A Hrvati se pitaju gdje je HDZ-ovom “državnom cirkusu” nestala jahta od pet milijuna eura i kako će potrošiti sedamsto milijuna!
Smijao sam se još pet dana.
Znam, sve znam, kažem vam. Samo sam navratio da napišem kolumnu.
