Još jedan veliki poraz reliquiae reliquiarum hrvatskog društva

Gordan Duhaček, tekst za portal Lupiga.com

UZ ODLAZAK DOMAGOJA ZOVKA IZ „PRIME TIMEA“: Još jedan veliki poraz reliquiae reliquiarum hrvatskog društva

Prošli tjedan je u 434. izdanju „Prime Timea“ svoj odlazak najavio i detaljno objasnio Domagoj Zovak, koji je uz Bornu Sora bio jedan od dvojice kreatora i voditelja te jedine doista vrijedne i duhovite satirične emisije u Hrvata. Svaki redoviti gledatelj „Prime Timea“ je tijekom godina razvio veći afinitet prema jednom iz dvojca koji je kormilario ovom emisijom, a moj osobni favorit je definitivno bio Zovak iz niza razloga, od kojih su možda i najvažniji bili njegova iskrenost i poštenje.

U Republici Hrvatskoj, državi koja je nastala zahvaljujući masovnom okretanju kaputa 1990. godine, iskrenost i poštenje nikad nisu bili na cijeni. Baš obratno, uvijek se više cijenilo laganje i taktičko prešućivanje, baš u skladu s izjavom Dunje Ujević, jedne od omiljenih medijskih djelatnica Franje Tuđmana, koja je devedesetih ponosno deklarirala da će pisati i laži ako je to u interesu Hrvatske. Danas se više toliko ne laže u interesu Hrvatske, gotovi su, srećom, ti “dani ponosa i slave”, već se pretežito laže i prešućuje u korist vlastitog materijalnog interesa i društvenog statusa. 

Zovak je od toga nekim čudom bio operiran, što ga je, uz njegov oštri smisao za humor, veliko znanje, širinu interesa, spisateljsku sposobnost i zapravo fantastičan izvedbeni talent, činilo najboljim hrvatskim satiričarom. Po mom sudu, njegov je satirični talent nadilazio granice Hrvatske te ga, uz legendarnog Jona Stewarta, Stephena Colberta iz perioda „The Colbert Reporta“ i Haralda Schmidta iz faze kada je na njemačkom SAT1 vodio svoj talk show, ubrajam u ljude koji su me, kad se sve uzme u obzir, najviše nasmijali u životu. Čak bih ga stavio i iznad Zorana Kesića, koji je neupitno majstor satiričkog zanata, te uz bok Feral Tribuneu.

Hrvati doista jesu nacija koja ima problema sa smislom za humor, o čemu svjedoče uspješne karijere Zorana Šprajca, Luke Bulića i Željka Pervana, tako da je odlazak Zovka iz "Prime Timea" još jedan pokazatelj kako od famozne “hrvatske države”, tog “ostvarenja tisućljetnog sna”, ne treba previše očekivati, jer inače bi Domagoj Zovak u njoj bio neupitna zvijezda s emisijom na televiziji s nacionalnom frekvencijom, emisijom koju prati i odgovarajući produkcijski budžet, što bi uključivalo i „writer’s room“, dakle stalne i lijepo plaćene suradnike na scenariju, što je standard kod sličnih emisija vani. 

Kod nas je to naopako, Zovak je godinama manje-više sam pisao sve scenarije za svoja izdanja „Prime Timea“, održavajući zavidan i novinarski i satirični nivo, a na kraju je čak došao do toga da sa strane radi neki sezonski posao u nekakvom skladištu u Njemačkoj da bi mogao financirati vlastitu obitelj i još malo ostati u „Prime Timeu“.

To o honorarnom radu u skladištu znamo jer je Zovak i u svojem oproštaju od „Prime Timea“ bio za hrvatske prilike opet nevjerojatno iskren i pošten. Objasnio je da više ne može raditi „Prime Time“ jer je našao posao na portalu Nove TV, a oni su mu saopćili da će “biti nezgodno“ ako ovdje izrazi „neki stav koji je suprotan redakcijskom”, pa stoga mora izabrati. 

Time je u osnovi sve rečeno o slobodi medija i slobodi govora u današnjoj kakti slobodnoj Hrvatskoj. U zapadnim medijima, na koje se hrvatski kao vole ugledati, nije nikakav problem ako novinar izrazi stav koji je suprotan redakcijskom, dapače često se takvi i traže kako bi mediji pokazali da njeguju pluralizam mišljenja, što je jedna od temeljnih vrijednosti liberalne demokracije. U hrvatskim medijima pak vlada „Gleichschaltung“ (ustrojavanje) ove ili one vrste, a svako iskakanje se strogo kažnjava.

Zanimljivo je i što je „Prime Timeu“ na televiziji N1 smanjen broj emisija s četiri mjesečno na jednu nakon što je Zovak pozvao gledatelje iz Pule da izađu na gradski referendum o hotelu koji je poslovna investicija srpskog bogataša Dragana Šolaka, vlasnika United grupe koja stoji iza N1. Slučajno se poklopilo. 

Dosta o stanju u hrvatskim medijima govori i to što je Zovak, kako je iskreno rekao u svom oproštaju, 2016. godine s N1 dogovorio plaću i uvjete rada koji se nisu mijenjali sljedećih osam godina, pa je na kraju za rad na „Prime Timeu“ dobivao plaću koja je bila nešto iznad zakonskog minimalca. Tako to funkcionira u “ostvarenju tisućljetnog sna” - očekuje se od novinara (i satiričara) da za bijedne plaće pišu i govore protiv najmoćnijih ljudi u državi, a kada se ti moćnici odluče s njima obračunati, na podršku vlasnika medija i urednika se baš i ne može računati sa sigurnošću. Osim ako je to u njihovom trenutnom interesu, koji se s nekim novim marketinškim ugovorom lako da promijeniti.

To nas pak dovodi do teme kapitalizma, kojom se Zovak redovito i kritički bavio u „Prime Timeu“, kao izuzetak koji potvrđuje pravilo da se u hrvatskim medijima i javnom prostoru o kapitalizmu pretežito šuti. Norma je da se o negativnim posljedicama života u kapitalizmu ne govori, što ne čine ni jasno prokapitalistički mediji kao što je Financial Times, ili da ih se spominje ali na način da ih se ne povezuje s kapitalizmom. Zato se na televiziji može naći emisija pod nazivom “Poduzetnički mindset”, ali nikad neće biti emisije “Radnička prava”. Zato će se, glumeći socijalnu osjetljivost, posvećivati prostor “potrošačkim pravima”, jer za kapitalizam smo svi jedino i samo potrošači.

Zovak se tih nepisanih, ali svakome tko je ikad radio u hrvatskim medijima jasnih pravila nije držao, pa je ove godine u jednom „Prime Timeu“ izložio maltene marksističku analizu masovnog uvoza stranih radnika u Hrvatsku, koja je zapravo najbolje objasnila sve aspekte tog fenomena i koju se nigdje drugdje u hrvatskom medijskom mainstreamu nije moglo čuti. 

Ne samo da je bio kritičan prema kapitalizmu, Zovak je počinio još jedan neoprostivi grijeh, jer je otvoreno iskazivao simpatije prema (jugo)socijalizmu, odbijajući lažni narativ o “totalitarnom mraku” u kojem se navodno živjelo u socijalističkoj Jugoslaviji, nakon čega su došle “sloboda i demokracija” u ovoj nacionalističkoj i kapitalističkoj Hrvatskoj. Često se bavio time da ukaže na to koliko je ovakva današnja sloboda prazan pojam, primjerice da su u “hrvatskoj državi” Hrvati “oslobođeni” mogućnosti da odu ljetovati na hrvatski Jadran, što su u “totalitarnom mraku” itekako mogli. Dapače, baš ih je socijalizam naučio što je to kad imaš materijalnu slobodu otići na plaćeni godišnji odmor na more. Isto kao što je socijalizam uveo za ove prostore dotad nemoguću slobodu ljubavi, omogućivši prvi put u povijesti narodima i narodnostima Jugoslavije da sklapaju brakove s ljudima koje vole neovisno o vjeri i naciji, kao i o tome imaju li za to odobrenje roditelja ili ne, jer im je dao ekonomsku slobodu da roditelje koji se tome protive pošalju u tri PM i slijede svoje srce.

Karijerna sudbina 39-godišnjeg Zovka svjedoči o još jednom jadnom fenomenu u hrvatskim medijima, a to je sužavanje i nestajanje prilika za generaciju milenijalaca, o zumerima da ne govorimo. Danas hrvatskim medijima, tj. onome što je od njih ostalo, drmaju boomeri i pripadnici generacije X, što najbolje ilustrira to tko su najpoznatiji kolumnisti u Hrvatskoj. To su većinom heteroseksualni muškarci u pedesetim i šezdesetim godinama života, koji će te pozicije držati do svoje smrti, iako bi Zovak bio bolji kolumnist od najmanje dvije trećine njih.

Nije čudo što je Zovak u svojem oproštaju prozvao “stare prdonje”, a još manje je čudno što su mladi ljudi odavno izgubili svaki interes za praćenje mainstream medija, jer u njima ne mogu naći nikoga tko bi artikulirao njima išta relevantno u životu. O tome izvrsno svjedoči način na koji se hrvatski medijski mainstream postavio prema rasprodanim zagrebačkim Arenama Aleksandre Prijović, objavljujući tek nakon toga (loše) članke s naslovima poput “Tko je Aleksandra Prijović?”. Nema boljeg primjera o društvenoj bezvrijednosti takvih medija i njihovom falsificiranju stvarnosti, medija koji će godinama ignorirati uspon jedne od najvećih balkanskih pjevačkih zvijezda, a kada se više ne mogu praviti da ne postoji - jer je rasprodala seriju koncerata u “glavnom gradu svih Hrvata” - onda će je otpisati kao “cajku”, jer u svojim redakcijama nemaju generacijski i kompetencijama odgovarajući kadar koji bi išta dublje ili pametnije znao napisati o tome.

Kod Zovka je sve bilo drugačije, on je išao u dubinu, zadržavajući ljudsku širinu, pritom koristeći činjenice i logiku, također deficitarne pojave u današnjem hrvatskom medijskom mainstreamu. O tome koliko je ujedno bio i duhovit nema smisla razglabati, to je kao da se ide objašnjavati vic, što je najsigurniji način da ne bude smiješan. Svi njegovi „Prime Timeovi“ su dostupni na YouTubeu, možete ih pogledati i smijati se. Bolji humor od toga u Hrvata danas ne postoji.

Naravno, u predzadnjem "Prime Timeu" koji je vodio, Zovak je predvidio pobjedu Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima. Ne zato što je navijao za njega, poput filoustaše Velimira Bujanca, kojeg je genijalno parodirao u seriji skečeva pod nazivom “Zovica”, već zato što je uvijek bio sposoban za “konkretnu analizu konkretne situacije”, kako bi rekao drug Lenjin. Usporedite to s blamažom perjanica hrvatskog liberalizma u Jutarnjem listu objavljenom par dana prije američkih izbora, koje su sve redom predvidjele pobjedu Kamale Harris. (Katarina Peović je, nota bene, točno predvidjela kao i Zovak). Ali hrvatski medijski mainstream funkcionira tako da će se njih i dalje pitati za mišljenje kao nekoga relevantnog, dok se Zovka nitko neće sjetiti. 

Odlaskom Domagoja Zovka iz „Prime Timea“ - što mu se ne smije zamjeriti jer on za njega nije nimalo kriv - izgubili smo najboljeg satiričara, a dobili još jednog anonimnog tipkača contenta na još jednom korporativnom portalu koji larpa novinarstvo. Gubitak je naš.

Sve to je moguće jer je današnja “hrvatska država” živući tj. baš zato umirući primjer kako to izgleda kad se u praksi primijeni tačeristička maksima da “društvo ne postoji”. Zovak je svojim vrhunskim satiričkim radom zastupao posve drugačije vrijednosti, sizifovski pokušavajući praviti pitu od govana, i zato je njegov odlazak još jedan veliki poraz reliquiae reliquiarum hrvatskog društva.

Sada je službeno: HDZ je opljačkao državu

Gordan Duhaček, komentar za portal Index.hr

Odluka Vrhovnog suda konačno ukida svaki manevarski prostor za izvrdavanje činjenice koja je već godinama poznata i očita svim građanima Republike Hrvatske: HDZ je lopovska stranka koja je opljačkala državu.

Vrhovni sud je danas djelomično potvrdio presudu iz ponovljenog postupka u slučaju Fimi media pa će HDZ zbog izvlačenja novca iz državnih institucija i tvrtki morati platiti 3.5 milijuna kuna kazne, dok je bivšem premijeru i predsjedniku HDZ-a Ivi Sanaderu kazna s osam smanjena na sedam godina zatvora.

z bivšeg premijera i nekadašnjeg predsjednika HDZ-a, ali i te stranke koja će uz 3.5 milijuna kuna kazne državi morati vratiti i 14.6 milijuna kuna nepripadne koristi, u studenome 2020. nepravomoćno su u ponovljenom postupku osuđeni i Sanaderovi suoptuženici.

HDZ mora platiti novčanu kaznu od tri i pol milijuna kuna

HDZ je osuđen na plaćanje novčane kazne od tri i pol milijuna kuna i povrat 14.6 milijuna kuna u proračun, dok je stranci u prvom suđenju izrečena novčana kazna od pet milijuna kuna.

Za kaznu HDZ-u Vrhovni sud je ocijenio da je riječ o vodećoj parlamentarnoj stranci koja zbog većeg broja članstva, ali i broja zastupnika ima značajne prihode. "Stoga plaćanje izrečene novčane kazne neće dovesti u pitanje egzistenciju pravne osobe te će se postići svrha kažnjavanja", zaključio je najviši sud u pravomoćnoj presudi.

Čak ni poslovično nesposobno i političkim i inim utjecajima podložno hrvatsko pravosuđe nije moglo ignorirati činjenicu koju svi u Hrvatskoj znaju. 

Dakle, i službeno je: Hrvatskom vlada stranka osuđena za pljačku Hrvatske! 

Svi koji su govorili da je HDZ zločinačka organizacija bili su u pravu

Svi se sjećamo kako su HDZ-ovci godinama objašnjavali da oni ništa nisu znali o organiziranoj pljački u režiji vlastite stranke, a aktualni predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković također je s gnušanjem odbacivao povezanost onog i ovog HDZ-a, kao da to nije jedan te isti HDZ. Za Plenkovića je njegov HDZ bio “novi HDZ”, ali za Vrhovni sud je sve to jedan HDZ i HDZ je sada konačno, na najvišoj instanci, osuđen za pljačku države u aferi Fimi media. 

Sjećamo se i da je policija privodila građane kada bi doviknuli Plenkoviću i ekipi “HDZ lopovi!”, kao i koliko su glumljenog bijesa HDZ-ovci prosipali u saboru i medijima kada bi ih netko iz opozicije nazvao “zločinačkom organizacijom”. Sada su osuđeni kao organizacija koja je počinila zločin pljačke države, ne mogu se više žaliti kada ih se nazove zločinačkom organizacijom. 

Odluka Vrhovnog suda stoga je i zadovoljština svima koji godinama javno upozoravaju da je HDZ kriminalan, sada je to potvrdio i najviši sud u RH. Dosta je bilo laganja oko toga. 

HDZ neće pretrpjeti veću političku štetu

Sve to ne znači da će HDZ nužno pretrpjeti nekakvu veliku političku štetu ili izgubiti podržavatelje (pa oni baš zato i glasaju za HDZ!), kamoli da će netko iz HDZ-a ponuditi ostavku ili se ispričati, ali je ipak pozitivno što presuda Vrhovnog suda ukida jedan sloj licemjerja i kamuflaže s političke scene u Hrvatskoj.

Na vlasti je stranka osuđena za pljačku države. Crno na bijelo. Izvan svake sumnje. Ali i stranka koja je legitimno i legalno pobijedila na izborima, unatoč višegodišnjem suđenju i činjenici da su svima poznate kriminalne navade HDZ-a. To mnogo toga otkriva ne samo o HDZ-u nego i o cijelom hrvatskom društvu, kao i svim građanima Hrvatske.

Plenković hladan kao špricer pričao bajke o svom premijerskom mandaru

Prenosimo sa portala Index.hr
Piše: Gordan Duhaček

Premijer Andrej Plenković se u Nedjeljom u 2 kod Aleksandra Stankovića pojavio u svom najboljem i u svom najgorem izdanju. 

Plenković se prezentirao kao maher europskog nivoa, mudar tehnokratski menadžer pod čijom vladom svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo, čovjek koji tek u "drugom poluvremenu" može pokazati svoj puni premijerski potencijal, po mogućnosti bez bavljenja krizama poput Agrokora. Podsjetio je da je njegova vlada uspješno upravljala pandemijom koronavirusa, što je vješto povezao s predsjedanjem Europskom unijom, te ispucao nekoliko dobro zvučećih obećanja, poput 100 tisuća novih radnih mjesta.

Stankovićev napad činjenicama

No kada bi Stanković na taj narativ odgovorio vrlo egzaktnim činjenicama i pokazateljima - čestitke za dobru novinarsku pripremu - Plenković bi se gubio u floskulama i pokušavanju da objasni kako je crno bijelo, a bijelo crno, pri čemu je ispalio niz verbalnih bisera poput "raslo je dok je padalo", što je pojasnio ovako: "Pali smo za jedno mjesto na listi siromašnih, ali smo sad bogatiji." Bila je to Plenkovićeva reakcija na činjenicu da je Hrvatska pala na predzadnje mjestu u Europskoj uniji po rastu BDP-a.

Ostavku Martine Dalić je pak objasnio instantno antologijskom izjavom: "Jedno je percepcija, drugo su činjenice." Doista, kada je imao priliku širiti vlastitu percepciju o sebi, Plenković je izgledao kao sposoban premijer, ali kada bi u igru došle činjenice, pojavio bi se premijer koji štititi korumpirane ministre, želi uređivati medije, omogućava klijentelističko bogaćenje na spašavanju Agrokora i ulazi u koalicije s Milanom Bandićem, a više se i ne mora objašnjavati zašto je to problematično.

Hladan kao špricer

Plenkoviću se mora priznati da je cijelu emisiju bio hladan kao špricer, čak i kada mu se počeo pojavljivati znoj iznad gornje usne ili kada je govorio istovremeno kad i Stanković, boreći se za supremaciju u intervjuu. Na sve je imao odgovor, što ne znači da je odgovarao na Stankovićeva pitanja, nego da je znao što želi reći. Verglao je svoju verziju događaja koliko god je mogao: stabilnost, Most, smanjenje vanjskog duga, povećanje plaća u javnom sektoru, rast prosječne plaće, 123 tisuće radnih mjesta.

Stanković bi onda parirao činjenicama: HDZ je u programu iz 2016. obećao 180 tisuća radnih mjesta. Elektroničko glasanje. Sve i svašta. Ništa "NIJE ISPUNJENO", kako je velikim crvenim slovima pisalo na nizu HDZ-ovih iznevjerenih obećanja iz stranačkog programa kojim je Plenković postao premijer.

Plenković i dalje ne zna preuzeti odgovornost za pogreške

Plenković se nije dao smesti i pričao je bajke o svojem mandatu. Činjenicama se bavio tek usputno i pleo je komplicirane odgovore koji bi se usred izjave pretvorili u obećanje što će kao premijer učiniti u drugom mandatu i slično. Trudio se zamagliti sve promašaje svoje vlade i predstaviti kao sigurna ruka koja u olujnim vremenima umije najbolje upravljati sudbinom Hrvatske. Njegovi su ga pristaše vjerojatno kao takvog i vidjeli, ali iluzija je tijekom emisije previše puta bila narušena da bi ostala općeprihvaćena.

Zapravo smo još jednom na djelu vidjeli jednu od ključnih Plenkovićevih mana: on kao uvijek uspješan štreber misli da je izvrstan premijer, ali istovremeno nikad nije sposoban preuzeti odgovornost za svoje poraze i promašaje. Plenkoviću je uvijek kriv netko drugi, uvijek postoji izlika, pa nije pomoglo ni kada ga je Stanković pokušao izazvati da prizna da je pogriješio što je 2016. dao sva ta obećanja koja nije ostvario. Odbio je.

Plenković: Postali smo bogatiji

Unatoč Stankovićevim pokušajima da ga isprovocira, Plenković većinom nije odstupao od intonacije govornog automata te je uporno pleo svoj kontranarativ, po kojem je njegova vlada obogatila Hrvatsku. "Mi smo za našeg mandata postali bogatiji", ustvrdio je navodeći npr. povećanje mirovina i prosječne plaće.

Pitanje je kako na to gledaju građani, no još zanimljivije je bilo što je tijekom Plenkovićevog mandata Hrvatska dobila veću percepciju korupcije. On je mrtav-hladan u tom kontekstu izjavio da ne zna "po čemu je suradnja s Bandićem vezana za ovaj indeks" te je koaliciju pravdao dovođenjem europskog novca u Zagreb, što ne bi bilo moguće bez suradnje sa zagrebačkim gradonačelnikom. Pritom je izbjegavao Stankoviću na postavljeno pitanje odgovoriti direktno, kao još nekoliko puta tijekom emisije.

Premijer se bori kako zna da ostane na vlasti

Jedino što Plenković kao gojenac zagrebačke crvene buržoazije, koji je zadržao maturantsku strast prema medijima pa stalno dijeli savjete o čemu bi trebali više pisati, u životu poznaje su med i mlijeko. On se nije nikada morao krvnički boriti da išta ostvari, nikad mu ništa u životu nije ovisilo o njegovoj hrabrosti, pa i predsjednik HDZ-a je postao na stranačkim izborima bez konkurenta, a Milanovića je na izborima 2016. pobijedio i zahvaljujući Milanovićevim brojnim gafovima i lošim potezima, ne svojoj vatrenoj kampanji. Sada ipak vidimo Plenkovića koji želi zadržati vlast, koji je osmislio priču kako će to učiniti, nudeći "sigurnu Hrvatsku" - ne, primjerice, slobodnu ili naprednu ili sretnu ili pravednu itd. - te koji se bori na svoj način. 

Aktualni premijer i predsjednik HDZ-a nije izgledao ni umorno ni ispijeno, čak ni kada ga je Stanković natjerao da se znoji, nego kao političar u naponu snage, spreman na najmanje još jedan premijerski mandat, ako ne i treći i četvrti, poput Angele Merkel.

Ugledao se na Angelu Merkel

Plenković je inzistiranje na dedramatizaciji zapravo posudio od njemačke kancelarke, koja je poznata po svom staloženom i pomalo suhoparnom javnom stilu izražavanja, kao i pokušaju da se stavi iznad konkretnih afera svojih ministara. Izmigoljio se iz svakog škripca, bježeći od činjenica ili radikalnim "cherry-pickingom". Jedno od zabavnijih Plenkovićevih objašnjenja je i ono zašto je na predstavljanju programa oko sebe imao skoro isključivo muškarce.

"Razlika je između nositelja lista i onih koji su na listama. Deset nositelja plus jedna nositeljica. Imamo vrlo sužen format ljudi, imamo malo mjesta u središnjici, nizak strop, pa je bio takav raspored na predstavljanju", lakonski je objasnio Plenković, koji smatra da HDZ-ova politika prema ženama ne treba uključivati više od toga da se tri visokopozicionirane HDZ-ovke postavi u europske institucije, jer to je naveo kao svoj jedini uspjeh. 

Obećanih 7500 kuna jednokratne pomoći za svako rođeno dijete, primjerice, nije ispunio, a o ženskim pitanjima nije ništa posebno govorio sam, iako žene čine pola glasačkog tijela. Plenković, sada to više nije nikakva tajna, ima problem s nedostatkom žena u HDZ-u jer to je i dalje patrijarhalna stranka kojom vladaju muški savezi i klanovi.

Plenković se za još jedan mandat nudi kao sigurna ruka na čelu vlade

Trebamo stoga obratiti pažnju i na to koje sve teme Plenković nije spomenuo: konkretne reforme, ikakvu viziju za budućnost, ekologiju i klimatske promjene, jasan ekonomski plan s kojim ćemo dočekati neizbježnu recesiju itd. 

Plenković se u Nedjeljom u 2 nije ni trudio predstaviti kao vizionar, nego kao benevolentni direktor, koji će nas nekako provući kroz iglene uši, a ništa se bitno neće promijeniti. Utoliko je Plenkovićeva ponuda najviše usmjerena dijelu društva bez hrabrosti za promjenu, što u Hrvatskoj nikad nije bila gubitnička formula. "Sa mnom znate što dobivate" je temeljna poruka Plenkovića građanima Republike Hrvatske, i to je točno.

Ako ta poruka bude pobjednička, onda ćemo dobiti odgovor na glavno Stankovićevo pitanje, na koje je Plenković odbijao odgovoriti i pravio se da ga uopće ne razumije. Stanković je premijera pitao zašto je napredak Hrvatske toliko spor, navodeći da unatoč tome što ona raste to čini toliko sporo da je drugi prestižu. Pa zato što Hrvati igraju na sigurno. Na sigurnu Hrvatsku, nada se Plenković.

SDP-ov gej zastupnik je žrtva obiteljskog nasilja, treba ga podržati, a ne ismijavati

Piše: Gordan Duhaček, tekst za portal Index.hr

U nedjelju kasno navečer objavljena je kratka vijest o fizičkom napadu na SDP-ovog saborskog zastupnika Domagoja Hajdukovića u Osijeku koja se vrlo brzo proširila hrvatskim medijskim prostorom.

U isto vrijeme objavljena je i prva reakcija policije.

"Danas oko 17.30 sati policija je putem telefona zaprimila prijavu 39-godišnjeg hrvatskog državljana da ga je na ulici verbalno i fizički napala njemu poznata muška osoba. Prijavitelj je zatražio liječničku pomoć u Kliničkom bolničkom centru Osijek gdje su mu liječnici konstatirali da je lakše ozlijeđen. U službene prostorije policije doveden je 26-godišnji hrvatski državljanin za kojega je prijavitelj naveo da ga je verbalno i fizički napao. Kriminalističkim istraživanjem utvrdit će se sve okolnosti postojanja prekršaje i kaznene odgovornosti", izvijestila je Policijska uprava osječko-baranjska.

Već u tom trenutku je bilo jasno da je riječ o potencijalno zanimljivoj priči jer napadnut je nositelj SDP-ove liste za 4. Izbornu jedinicu, i to od, kako je to policija formulirala, "njemu poznate muške osobe". Napad je za Hajdukovića, uostalom, bio dovoljno traumatičan da sam nazove policiju i prijavi ga. 

Sintagma "nasilje u obitelji" odmah je mnogima upala u oči

U ponedjeljak ujutro je, pak, policija objavila da će "nakon dovršenog kriminalističkog istraživanja 26-godišnji osumnjičenik tijekom dana biti predan pritvorskom nadzorniku", a policija će "protiv njega nadležnom državnom odvjetništvu podnijeti kaznenu prijavu za kaznena djela nanošenja tjelesne ozljede i nasilja u obitelji".

Mnogima je upala u uči sintagma "nasilje u obitelji", koja je upućenima sugerirala da su Hajduković i napadač Tomislav Mikulin, inače šef kabineta predsjednika SDP-a Davora Bernardića, u istospolnoj vezi, odnosno formalno sklopljenom životnom partnerstvu, ili onom neformalnom, što znači da žive zajedno već tri godine, ali se nisu vjenčali. Tračevi te vrste su u tom trenutku uvelike kružili zagrebačkom medijskom i političkom scenom, no Hajdukovića i Mikulina je zapravo javno autalo policijsko priopćenje.

Što znači autanje i zašto je važno?

Pojasnimo sada što znači hrvatski neologizam autati. Riječ je o glagolu koji je nastao od engleskog izraza "coming out", koji se kod nas prevodi s "izlazak iz ormara" i predstavlja proces kroz koji gej ljudi prolaze u heteronormativnom društvu, u kojem se svakoga automatski - i pogrešno! - smatra heteroseksualnim. Dakle, gej ljudi, ako ne žele živjeti u laži, moraju demantirati pogrešnu pretpostavku svoje heteroseksualnosti koju im društvo nameće odmah po rođenju te se izjasniti kao neheteroseksualni, odnosno gej. U hrvatskom se jeziku tako govori o "autanju", a izjasniti se kao gej kaže se "autati se".

Da stvari budu još kompliciranije, policija je, ako su Hajduković i Mikulin bili u vezi, a sve govori da jesu, postupila ispravno kad je Mikulinov fizički nasrtaj zbog kojeg je Hajduković završio u bolnici s lakšim ozljedama okarakterizirala kao “nasilje u obitelji” jer ovdje se zapravo ne radi o "obračunu" ni o "napadu na cesti" od "nekog muškarca". Ovdje se radi o obiteljskom nasilju jednog partnera protiv drugog, baš kao što je slučaj u brojnim heteroseksualnim brakovima. A po hrvatskim i europskim zakonima istospolni partneri su obitelj. Ta nepobitna činjenica vjerojatno je neprihvatljiva dijelu čitatelja, kao i onima na desnom dijelu političkog spektra, ali to je stanje stvari. Jednostavnije rečeno, dva pedera u vezi su obitelj prema hrvatskim i europskim zakonima, sviđalo se to nekome ili ne. 

S druge strane, nije paranoično i zapitati se je li Policijska uprava osječko-baranjska, koja je sigurno pod određenim utjecajem HDZ-a, pustila sve te informacije i formulacije u javnost kako bi naštetila nositelju liste SDP-a u 4. izbornoj jedinici jer nema sumnje da je otkriće o nečijoj istospolnoj vezi za hrvatske prilike potencijalan problem u političkoj karijeri, pa i kada se radi o saborskom zastupniku SDP-a. Uostalom, u Hrvatskoj još nije bilo aut saborskih zastupnika, što ne znači da nije bilo saborskih zastupnika koji su homoseksualci, samo što to skrivaju.

Lijevo-liberalni mediji ostali zbunjeni, a desni likovali 

Sve to je bila prilično zbunjujuća situacija i za SDP i za lijevo-liberalne medije, dok se desni mediji nisu ustručavali događaj iz Osijeka naslovljavati kao "obračun homoseksualnih partnera", na veliki užitak svojeg vjernog čitateljstva, koje je u komentarima likovalo i ispucavalo najgore homofobne izjave.

SDP se sigurno nije proslavio u ovoj situaciji jer i oni su, nakon policije, autali i Hajdukovića i Mikulina. Odjednom su se SDP-ovci pravili da je najnormalnije što imaju članove stranke koji su gej iako nitko od njihovih gej članova na relevantnijim stranačkim pozicijama nije aut. Iako na službenom stranačkom očitovanju, koje je na Iblerovom trgu odradio glavni tajnik SDP-a Nikša Vukas, nisu htjeli odgovarati na pitanja o razlozima za Mikulinov napad na Hajdukovića, off the record su iz stranke informacije curile na sve strane. Mikulina su, pak, ekspresno izbacili iz stranke i udaljili s radnog mjesta uz objašnjenje da u SDP-u "imaju nultu toleranciju na nasilje".

Hajdukovića i Mikulina do kraja autala šefica Foruma mladih SDP-a

U ponedjeljak popodne se, pak, na televiziji N1 pojavila predsjednica Foruma mladih SDP-a Biljana Gaća, koja je na pitanje o Mikulinovom napadu naglasila da "za nasilje nema opravdanja, pogotovo što se radi o nasilju u obitelji i napadu na dužnosnika koje je u potpunosti neprihvatljivo". Dodala je da se i u ovom slučaju može vidjeti da je kod nasilja u obitelji najteže ženama i pripadnicima LGBTIQ zajednice.

Tom izjavom su, dakle, obojica još jednom autani, a u tom trenutku su već i neki mainstream mediji počeli pisati da su Hajduković i Mikulin bili u ljubavnoj vezi, što ujedno implicira da su gej ili biseksualci. Njih dvojica se o svemu tome nisu izjašnjavala: Mikulin nije ni mogao jer je jučer bio u pritvoru, dok se Hajduković odlučio za šutnju, standardnu obrambenu taktiku onih koji su u ormaru, te nije odgovarao na brojne pozive i SMS-ove novinara, uključujući Indexove. Povrh toga, Hajduković je žrtva nasilja, a one također često prikrivaju da ih se maltretira, tako da se našao u dvostruko nepovoljnoj situaciji.

Je li se SDP uopće konzultirao s Hajdukovićem?

Neodgovoreno pitanje je je li se SDP uopće konzultirao s Hajdukovićem oko toga da će ga autati u medijima ili su svoje reakcije prema van osmislili mimo njega. Također, ovaj slučaj otkriva i nešto o atmosferi unutar SDP-a kada je riječ o LGBT članovima stranke, a to je da sama stranka pospješuje štetni ostanak u ormaru svojih članova.

SDP unatoč svojem zalaganju za LGBT prava, koja su doduše uvijek bila sporedna tema za stranku, nikad nije imao istaknute pripadnike ili pripadnice koji su aut, a ni Hajduković se nije osjećao dovoljno podržano ili osnaženo u samoj stranci da se sam odluči na takav potez, primjerice u stilu legendarnog socijaldemokratskog gradonačelnika Berlina Klausa Wowereita, koji se u ljeto 2001. javno autao na stranačkom skupu poznatom rečenicom “Ja sam gej i to je dobro” (“Ich bin schwul und das ist auch gut so.”). Wowereit je nakon toga pobijedio na izborima u Berlinu, jer Berlinčani za razliku od većine Hrvata honoriraju iskrenost, te je glavni grad Njemačke vodio do 2014.

No to je Njemačka i SPD, a Hajduković je političar u Hrvatskoj i član SDP-a, stranke čiji mnogi istaknuti članovi ovih dana u neslužbenim razgovorima s novinarima ismijavaju Hajdukovićev slučaj te se i čude što je on uopće policiji prijavio napad (bivšeg?) partnera. Prema odlično obaviještenim izvorima, od cijelog trenutnog vodstva SDP-a iskreni podržavatelji LGBT zajednice su vjerojatno samo Biljana Borzan i Fred Matić, dok su ostali prikriveni ili neosviješteni homofobi manje ili veće kategorije koji se javno zalažu za LGBT prava reda radi, a privatno ih nije ni briga niti razumiju tematiku. 

Ipak, to ne znači da su svi u SDP-u takvi, o čemu svjedoči primjer poznatog saborskog zastupnika Peđe Grbina, trenutno u nemilosti vodstva stranke, koji ne samo da je iskreni podržavatelj LGBT zajednice već i potpuno razumije nijanse ove često kompleksne tematike. Ne treba zaboraviti ni Arsena Bauka, koji je kao ministar uprave zaslužan za doista izvrstan Zakon o životnom partnerstvu.

Atmosfera u SDP-u ne ohrabruje gej članove da se javno autaju

Riječ je, nažalost, o izuzecima jer opća kultura i atmosfera koja vlada u SDP-u je očito takva da ne ohrabruje gej članove da se javno autaju te se u najboljem slučaju preferira ostajanje u staklenom ormaru, što znači da se za (homo)seksualnu orijentaciju pojedinih članova zna, ali se o tome ne razgovara otvoreno i slobodno, što tabuizira homoseksualnost i suštinski je homofobno. 

Također, ovo anonimno tračanje Hajdukovića u medijima, koje sada rade neki SDP-ovci spominjući da je na stranačke sastanke znao doći s masnicama, a jednom i sa slomljenom vilicom, odvratno je preko svake mjere. Kada već istresaju sve te detalje u javnost o mukama stranačkog druga, onda bi barem iza toga trebali stati svojim imenom i prezimenom. Da ne pričamo o tome da su mogli prijaviti nasilje i pružiti pomoć i podršku stranačkom kolegi onda kada se to događalo. Kako bismo njihovom stavu "nulte tolerancije na nasilje" trebali vjerovati kada anonimno priznaju da nasilje ignoriraju, ako ne i ismijavaju?

Ovakvu situaciju u Hrvatskoj još nismo vidjeli

Mainstream mediji su također bili zbunjeni ovim slučajem, suočavajući se sa situacijom kakva se dosad u Hrvatskoj nije dogodila, pa nije bilo moguće isprva reagirati po nekom obrascu, a to je da se izbjegava autanje političara protiv njihove volje. I na Indexu smo imali ekstenzivne rasprave oko toga kako izvještavati o ovom slučaju pa se u prvom članku objavljenom u ponedjeljak ujutro spominje da je Hajdukovića "napao prijatelj", dok se u kasnije objavljenom portretu javnosti nepoznatijeg Mikulina jasno navodi da je on bio Hajdukovićev "partner i stranački kolega".

Shvatili smo da, nakon što je Biljana Gaća još jednom autala Hajdukovića na N1, više nema smisla za bilo kakvim eufemizmima, no istovremeno gej aspekt cijele priče nismo stavljali u prvi plan jer nam je jednostavno trebalo vremena da odlučimo kako je najbolje pristupiti svemu tome, iz čega je u konačnici i proizašao ovaj tekst. Pritom Index sigurno nije homofoban medij, nego baš obratno, a među svojim autorima ima i jedinog potpuno aut novinara i kolumnista u mainstream medijima, nekadašnjeg LGBT aktivista, potpisnika ovih redova. 

Nesigurnost mainstream medija kako da pristupe ovoj priči vidi se i u intervjuu koji je novinar Marko Perožić vodio s Biljanom Gaćom na N1, primjerice, propustivši joj postaviti logično potpitanje kada je govorila o "nasilju u obitelji" i "LGBTIQ zajednici", a to je znači li to da su Hajduković i Mikulin (bili) u vezi.

Ignoriranje očitog nije moglo preživjeti

Može se reći da su mainstream mediji prvi dan oko najdelikatnijih elemenata ove cijele priče obilazili kao oko vruće kaše, više ih implicirajući nego eksplicirajući, što je ipak bolja opcija nego da su se mahnito pridružili autanju Hajdukovića i Mikulina koje su napravili policija i SDP, kao i neki desničarski portali. Lijevo-liberalni mediji su zaobilazili i direktno adresirati ovu temu jer nisu htjeli narušavati ugled ionako fragilne LGBT zajednice. S druge strane, ignoriranje očitog isto nije moglo dugoročno preživjeti jer to potkopava kredibilitet medija pa je potrebno uhvatiti se u koštac sa svim elementima ove teme, koliko god neki od njih bili neugodni ili nejasni općoj javnosti. Dapače, baš zato se njima i treba pozabaviti.

Prva je svakako homoseksualnost, i dalje svojevrsna tabu tema u hrvatskom pretežito homofobnom društvu, čiju homofobiju ništa tako dobro ne dokazuje kao izostanak većeg broja aut LGBT ljudi. Dovoljno je usporediti koliko je političara, novinara, umjetnika, profesora, celebrityja, ljudi iz policije, znanstvenika i svih ostalih sfera društva aut u zapadnim demokracijama, a koliko u Hrvatskoj. Razlog tome je to što su ta društva očito manje homofobna od hrvatskog.  

Ne, LGBT ljudi nisu sveci...

Ali čak i u takvim naprednijim društvima aut LGBT ljudi nose teret uzornog predstavljanja cijele LGBT zajednice, što se zove politika respektabilnosti. Ona podrazumijeva da je potrebno prikazivati se u javnosti maltene kao savršeno ljudsko biće kako bi se heteroseksualnu, počesto i homofobnu većinu nagovorilo da prijeđe na stranu LGBT ravnopravnosti, što može biti privremeno uspješna aktivistička metoda, ali je duboko problematično jer podrazumijeva da LGBT ljudi trebaju biti sveci da bi imali jednaka prava, dok svetost od heteroseksualaca za ta ista prava nitko ne očekuje. Zato politika respektabilnosti i ne može dovesti do LGBT ravnopravnosti jer LGBT ljude svodi isključivo na ono što je prihvatljivo homofobima, za što je u Hrvatskoj vjerojatno najpoznatiji primjer Dražen Ilinčić, omiljeni homoseksualac hrvatske desnice. 

Pravo prihvaćanje LGBT ljudi, između ostaloga, znači prihvaćanje i svih njihovih ljudskih mana, prihvaćanje da su sposobni i za dobro i za zlo, kao i svi drugi ljudi, te da jednaka prava zaslužuju i "dobri" i "zli" pederi. Diskriminacija je stvaranje mišljenja o pojedincima ne na temelju njihovih osobnih kvaliteta, nego na temelju pripadnosti skupini s pretpostavljenim karakteristikama. Primjerice, kada prometnu nesreću izazove žena, onda će mnogi posprdno komentirati da je to još jedan primjer "žene za volanom", dok za prometnu nesreću koju je izazvao muškarac nitko neće isticati muški rod osobe koja je skrivila nesreću.

Diskriminacija LGBT ljudi je velika poput oceana, ona obuhvaća i stereotipe o gejevima kao uglađenima i profinjenima, što je zapravo nametanje heteroseksualne slike o gejevima koja je dijelu heteroseksualaca prihvatljiva, iako bi svakome tko je u stanju bez predrasuda koristiti zdravi razum jasno da gej ljudi mogu biti i sirovine koje pljuju po cesti. Nasuprot tome, svatko će kao samorazumljivo uzeti činjenicu da heteroseksualci mogu biti i profinjeni i sirovine te iz toga neće izvlačiti nikakve generalne zaključke o heteroseksualcima.

...ali osjećaju pritisak da moraju biti savršeni jer u protivnom štete cijeloj LGBT zajednici

Pritisak kojem su, pak, sve manjine izložene u svakom društvu izaziva ono što psiholozi nazivaju manjinski stres, koji se definira kao kronična razina stresa uzrokovana predrasudama, diskriminacijom, manjkom socijalne podrške i drugim faktorima koje trpe pripadnici stigmatiziranih manjinskih skupina. Taj pritisak podrazumijeva i da pripadnici LGBT zajednice osjećaju da stalno moraju biti savršeni jer ako se poskliznu, onda štete ne samo sebi već svim LGBT osobama s obzirom na to da se mane jedne LGBT osobe redovito pripisuju svim LGBT osobama.

Manjinski stres, između ostaloga, objašnjava rezultate nekih istraživanja koja pokazuju da u istospolnim vezama ima čak i više nasilja nego u heteroseksualnim, u kojima također ne manjka nasilja. Razlog tome nije naravno što su gej ljudi iskonski kvarni ili nasilni, nego to što često svoje veze moraju skrivati od okoline jer su svoje formativne godine proveli pod terorom ormara itd. No dok se nasilje u heteroseksualnim vezama ne koristi za općenitu diskvalifikaciju heteroseksualaca, nasilje u istospolnim vezama se redovito koristi za općenitu diskriminaciju gejeva i lezbijki.

Dok se heteroseksualni par može pretežito nadati podršci svojih obitelji i blagonaklonosti okoline prema svojoj ljubavnoj vezi, gej ljudi na sve to ne mogu automatski računati, nego prije imaju razloga strahovati da će ih se roditelji odreći i slično. Uostalom, jeste li ikad čuli da je u Hrvatskoj na ulici verbalno ili fizički napadnut heteroseksualni par samo zato što se držao za ruke? I ako u Hrvatskoj nema homofobije, kako to da na ulici rijetko do nikad ne možemo vidjeti istospolne parove da se drže za ruke?

Žrtve obiteljskog nasilja i dalje se prečesto dočekuju s opravdavanjem nasilnika

Koliko god se u Hrvatskoj i dalje nije lako javno autati, dok je u nekakvom prijateljskom krugu ipak postignut određeni napredak u proteklih dvadesetak godina javnog LGBT aktivizma u Hrvata, vjerojatno je još teže prijaviti obiteljsko nasilje, a naročito kada je riječ o istospolnim vezama.

Sve žrtve obiteljskog nasilja se i dalje prečesto dočekuje ismijavanjem i opravdavanjem nasilnika, a kao da je posebna bešćutnost rezervirana za žrtve nasilja u istospolnim vezama, o čemu ovih dana svjedoči poplava degutantnih komentara na Hajdukovićev račun. Umjesto da mu se kao žrtvi obiteljskog nasilja, koja je konačno našla snagu da zlostavljača prijavi policiji, pruži sva moguća stranačka, ljudska i društvena podrška, on je izložen ismijavanju i linču zbog svoje vjerojatne seksualne orijentacije i zato što je uopće bio žrtva nasilja u obitelji.

Povrh toga, Hajdukovićeva hrabrost je tim veća jer on je muškarac u patrijarhalnom društvu, u kojem se podrazumijeva da je poniženje za muškarca da dobije batine, ali ni i ako on nekoga premlati. Umjesto da je obratno i da je ponižavajuće biti (obiteljski) nasilnik. Njegova je tužna šutnja zato razumljiva, iako mu dugoročno sigurno neće pomoći ni da se oporavi od nasilne veze, ni da nastavi političku karijeru.

Treba nam javni razgovor u dobroj vjeri

U ovoj priči je i dalje previše neodgovorenih pitanja, ali i previše pravih pitanja koja nisu postavljena, a trebaju biti. 

Šutnja i zataškavanje nikome neće pomoći pa je Index zato odlučio i otvoriti što više delikatnih aspekata ove tematike, od homofobne diskriminacije preko medijskog nesnalaženja do specifičnosti obiteljskog nasilja u istospolnim vezama. O svemu tome treba iskreno, s potrebnom dozom obzira i u dobroj vjeri povesti javni razgovor jer to je jedini način da iz ove komplicirane i mučne priče izađe nešto dobro za hrvatsko društvo u cjelini, kao i za samog Domagoja Hajdukovića.

Nakon Austrije i Mađarska sabotira turističku sezonu u Hrvatskoj

Prenosimo sa portala Index.hr
Piše: Gordan Duhaček

Mađarski premijer Viktor Orban ne odustaje od svojih provokacija i svojatanja teritorija Hrvatske, ali i nekih drugih Mađarskoj susjednih zemalja, što se potvrdilo i ovog vikenda.

Na granici Mađarske i Slovačke Orban je otvorio spomenik povodom stogodišnjice potpisivanja Trianonskog sporazuma, kojim je tadašnja Mađarska izgubila dijelove teritorija koje je kontrolirala unutar Habsburške Monarhije. Spomenik se sastoji od prikaza karte velike Mađarske i spomen-ploča, od kojih na jednoj piše "Fiume - tengerre magyar", tj. "Rijeka - na more Mađari".

Mađarska ukinula restrikcije za Slovačku, Češku i Austriju, ali ne i za Hrvatsku

No ne samo da Orban sustavno svojata teritorij Republike Hrvatske već sabotira i turističku sezonu u Hrvatskoj, od čije (ne)uspješnosti ovisi dubina ekonomske krize koja neizbježno dolazi.

Naime, Mađarska je u petak, 5. lipnja, posve ukinula restrikcije na putovanja svojim građanima u Češku, Slovačku i Austriju, dok su restrikcije prema Hrvatskoj i dalje na snazi.

To je objavio mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto na svom profilu na Facebooku. “Ministri vanjskih poslova naše četiri zemlje su proteklih dana provodili brojne konzultacije oko toga kako zajednički ukinuti restrikcije na međusobnim granicama. Na kraju smo se uspjeli dogovoriti oko svih tehničkih pitanja”, pohvalio se Szijjarto.

U praksi to znači da će građani Mađarske, Češke, Austrije i Slovačke moći putovati u te četiri zemlje bez pokazivanja negativnog testa na koronavirus i obavezne karantene nakon povratka u svoju zemlju. 

Nesposobnost hrvatske diplomacije

Znakovito je da je Hrvatska posve isključena iz tih procesa iako ima sličnu ili čak bolju epidemiološku situaciju nego navedene zemlje. Time se nakon austrijske sabotaže hrvatske turističke sezone, tome pridružila i Mađarska. 

Istovremeno je još jednom razotkrivena nesposobnost hrvatske diplomacije koju predvodi ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman, koji se nedavno javno bratimio sa Szijjartom. 

Besramno ulizivanje Grlića Radmana mađarskom kolegi Szijjartu

"Zahvalni smo Hrvatskoj što unatoč pritisku međunarodnog liberalnog mainstreama nije stala u zbor onih koji uporno napadaju Mađarsku", rekao je Szijjarto u izjavi novinarima koju je 24. travnja dao sa svojim hrvatskim kolegom Gordanom Grlićem Radmanom na graničnom prijelazu Goričan - Letenye.

Hrvatski šef diplomacije podsjetio je na sve ono što je Mađarska s druge strane učinila za Hrvatsku te zahvalio mađarskom kolegi na donaciji od 100.000 maski i 5000 zaštitnih odijela koji su stigli u Hrvatsku u trenutku kada ih ona nije imala, kao i za pomoć nakon potresa u Zagrebu. Još se sjetio izjaviti: "Brat uz brata, Mađar uz Hrvata."

Grlić Radman se s jedne strane nije sposoban jasno suprotstaviti mađarskom posezanju za hrvatskim teritorijem, već se Mađarskoj podanički ulizuje, a s druge strane nije ni u stanju dogovoriti s Mađarskom ukidanje restrikcija, što je krucijalno za spas turističke sezone. Hrvatski ministar vanjskih poslova nije dobacio dalje od toga da se s mađarskim kolegom sastaje na graničnom prijelazu, umjesto da je dogovorio da taj granični prijelaz, kao i svi drugi između Mađarske i Hrvatske, bude otvoren bez restrikcija za putovanja mađarskih građana u Hrvatsku.

Mađarskih turista nema mnogo, ali u krizi je svaki turist važan

Prošle godine je u Hrvatskoj bilo oko 19,6 milijuna turista, od čega je stranih bilo oko 17,4 milijuna. Hrvatsku je posjetio 617.391 mađarski turist, što je 3,1 posto više nego u 2018. godini. Ostvarili su 3,04 milijuna noćenja, ili 2,2 posto više nego godinu ranije. Mađari su, dakle, u 2019. činili oko 3,5 posto stranih turista u Hrvatskoj te ostvarili oko 3,6 posto noćenja od ukupnog broja noćenja stranih turista. 

To nisu posebno impresivne brojke, naročito u usporedbi s udjelom njemačkih turista, ali nisu ni nevažne u ovoj situaciji kada je Hrvatskoj potreban svaki turist za spašavanje turističke sezone. 

Čovjek bi se nadao da će snishodljivost hrvatskih vlasti prema Orbanu i Mađarskoj barem rezultirati time da Mađarska i prema Hrvatskoj otvori granice bez restrikcija, ali tog poteza zasad nema.

Mlaka reakcija ministra Olega Butkovića

Pogubljenost i samoponižavanje vlade Andreja Plenkovića pred Mađarskom dodatno su ilustrirale i reakcije na najnoviju Orbanovu provokaciju s glorifikacijom Velike Mađarske. Jedini koji se brzo oglasio bio je ministar prometa Oleg Butković, inače nositelj HDZ-ove liste za parlamentarne izbore u 8. izbornoj jedinici, u kojoj se nalazi Rijeka.

"Stavovi mogu biti različiti, ali povijest je povijest. Ne odobravam i osuđujem provokacije koje se tiču temeljnih načela državnosti poput teritorijalnog ustroja", poručio je Butković jučer u mlako intoniranom postu.

MVEP širi mađarsku propagandu i izlike

Danas je pak stiglo očitovanje Ministarstva vanjskih i europskih poslova (MVEP), koje je još snishodljivije prema mađarskom posezanju za hrvatskim teritorijem.

“Osuđujemo radnje koje unose probleme i nemir u dobrosusjedske odnose umjesto da jačaju suradnju s pogledom u budućnost. Po ovoj temi, mađarski veleposlanik u Zagrebu pozvan je na razgovor u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova”, poručili su, pritom pazeći da nikako izrijekom ne spomenu mađarskog premijera Orbana, valjda da se on ne bi naljutio.

"Iz mađarskog veleposlanstva u RH stiglo je objašnjenje o netočnosti prijevoda koji je uzrokovao pogrešna tumačenja, a koji bi trebao glasiti "Rijeka - Na more Mađari!". Naime, citat uz Rijeku iz istoimenog je novinskog članka pjesnika i političara Lajosa Kossutha iz 1846. godine, gdje se potiče izgradnja željezničke pruge te opisuju ljepote mora i primorja”, poručili su iz MVEP-a, tako zapravo šireći mađarsku propagandu i neuvjerljive izlike Orbanovih neprimjerenih postupaka i govora. Neprecizan prijevod na stranu, ostaje spomenik koji svojata današnji teritorij RH, kao i niz prethodnih primjera u istom imperijalističkom stilu.

Ponašanje Orbanove kćeri u Hrvatskoj

O tome kakav Orban stav ima prema Hrvatskoj, svjedoči i ponašanje članova njegove obitelji. 

Mađarski su mediji tako prije dvije godine objavili fotografije Orbanove kćeri Rahel Orban, koja je na povratku s ljetovanja na jadranskoj obali snimljena kako na jednom odmorištu baca prljavu pelenu. Naravno, ne u koš za smeće, nego pored ceste.

Bilo kako bilo, trenutna bilanca Plenkovićeve i HDZ-ove ulizivačke politike prema Orbanu je takva da mađarski premijer svako malo poseže za hrvatskim teritorijem i da bez opravdanih epidemioloških razloga i dalje drži restrikcije za prelazak mađarskih građana preko granice u Hrvatsku, čime onemogućava pokušaj spasa hrvatske turističke sezone.

Austrija sabotira turističku sezonu u Hrvatskoj. Zašto?

Gordan Duhaček, tekst za portal Index.hr, 4.6.2020.

U Hrvatskoj javnosti često se spominje činjenica da je Hrvatska članica Europske unije koja ima najveći udio turizma u BDP-u.

Pritom se zaboravlja da ima i drugih članica Unije koje ekonomski itekako ovise o turizmu te da to nisu samo mediteranske zemlje poput Grčke ili Španjolske. Dapače, među članicama Unije koje imaju značajan udio turizma u BDP-u je i Austrija, kojoj turistički prihodi čine 15 posto BDP-a.

Turizam čini čak 15 posto austrijskog BDP-a

Taj podatak je vrlo važan za razumijevanje trenutne austrijske politike prema Hrvatskoj, koja je sve samo ne dobronamjerna i prijateljska.

Neki dan je objavljeno da Austrija ukida sve zabrane prelaska granice sa susjednim državama osim s Italijom i ta će mjera biti na snazi od četvrtka, no putovanja u Hrvatsku za sada ne potiču, kako je istaknuo ministar vanjskih poslova Alexander Schallenberg.

Ukidanje mjera ograničenja uvedenih zbog pandemije koronavirusa odnosi se i na ukidanje dosadašnje obvezne karantene za osobe koje dolaze iz inozemstva te na provjere zdravstvenog stanja ljudi koji dolaze iz sedam država - Njemačke, Lihtenštajna, Švicarske, Slovačke, Slovenije, Češke i Mađarske.

Austrijski ministar vanjskih poslova: Normalan odmor u Hrvatskoj zasad nije na vidiku

Na pitanje što je s režimom putovanja u države poput Hrvatske i Grčke, popularna odredišta Austrijanaca za odmor, šef austrijske diplomacije najavio je da će vlada u Beču o tome odlučivati narednog tjedna. 

"Normalan odmor u Italiji ili Hrvatskoj zasad nije na vidiku. Morate biti strpljivi", kazao je Schallenberg.

I dok za obeshrabrivanja odlaska Austrijanaca u Italiju ima racionalnih razloga s obzirom na epidemiološku situaciju u toj zemlji, nema baš nikakvih epidemioloških razloga što je Hrvatska i dalje na austrijskoj crnoj listi. To su primijetili i neki austrijski mediji, koji su kancelara Sebastiana Kurza kritizirali zbog egoizma.

Kritike austrijskih medija zbog egoizma

Prošli tjedan je u lijevo-liberalnom listu Der Standard objavljen komentar uglednog novinara Hansa Rauschera, koji konstatira da  Austrija zasad ima različite kriterije kada je riječ o tome iz kojih je država dozvoljeno doputovati te proziva austrijske vlasti za egoizam kada je riječ o planovima za otvaranje granica.

“Sve južne zemlje za ljetovanje žele austrijske turiste, no pitanje je hoće li se oni nakon odmora moći vratiti u Austriju i ne morati ići u 14-dnevnu karantenu”, napisao je Rauscher. 

Po trenutnim pravilima, Austrijanci po povratku iz Hrvatske moraju ili ići u dvotjednu karantenu ili pak pokazati test koji dokazuje da su negativni na koronavirus, što će sigurno mnoge odvratiti od ljetovanja u Hrvatskoj. Ta pravila vrijede do 15. srpnja, pri čemu se mogu promijeniti prije toga odluči li tako austrijska vlada, a moguće je da će i 15. srpnja ukinuti ta pravila ili ih, u najgorem slučaju, produžiti. 

Slovenija je već javno prosvjedovala zbog austrijskog ponašanja te je njihov ministar unutarnjih poslova Aleš Hojs izjavio da ima dojam kako Austrija svoje građane koji bi željeli ljetovati izvan Austrije odugovlačenjem želi zadržati na ljetovanju u Austriji. 

Bizarni izgovori iz Austrije

Taj dojam ne vara, što potvrđuju i opetovane izjave austrijske ministrice turizma Elisabeth Köstinger, koja poziva Austrijance da ljetuju u domovini. Hrvatski ministar turizma Gari Cappelli je već par puta razgovarao sa svojom austrijskom kolegicom, ali bez ikakvog konkretnog uspjeha jer se Austrija očito ne želi dogovoriti niti svoje odluke donosi temeljem epidemioloških parametara.

Jedan od bizarnijih izgovora koje smo proteklih dana mogli čuti od Austrije svakako je onaj da bi Hrvatska mogla postići dogovor s Velikom Britanijom o dolasku turista, što navodno predstavlja problem za Austriju. U austrijske medije je puštena informacija da tamošnje vlasti brine što bi austrijski turisti u Hrvatskoj mogli susresti britanske turiste i tako se zaraziti koronavirusom.

Pritom je cijela stvar o nekakvom velikom dogovoru Hrvatske i Velike Britanije zapravo izmišljotina, a to da će se Austrijanci od Britanaca u Hrvatskoj zaraziti koronavirusom je nategnuto preko svake granice razuma kao validan razlog za ponašanje austrijske državne politike. Bečki list Kurier je u tom kontekstu pisao o "nedostatku povjerenja" između Austrije i Hrvatske.

Prepucavanje Kurza i bavarskog premijera Södera

O tome koliko je Austriji bitno spasiti vlastitu turističku sezonu, pa i prljavim trikovima protiv drugih članica EU, svjedoči i jedan nedavni događaj. Prije desetak dana, 22. svibnja, održan je prvi digitalni stranački kongres bavarskog CSU-a, na kojem je online gost bio i austrijski kancelar Kurz, čija je stranka dio Europske pučke stranke kao i CSU.

Kurz je svoj nastup iskoristio da bi Bavarce pozvao da dođu ljetovati u Austriji, nabrajajući koje su sve zaštitne mjere poduzete, napose kada je riječ o redovitom testiranju turističkog osoblja. Bavarski premijer i predsjednik CSU-a Markus Söder je na to Kurzu prigovorio što Austrija još nije otvorila granicu prema Njemačkoj te da se zato stvaraju gužve. Kurz je replicirao da to nije važan problem.

U svakom slučaju, netrpeljivost dvojice politički srodnih političara bila je vidljiva jer se i u Njemačkoj sve više širi iritacija zbog austrijskog ponašanja u pandemiji i sada kada je krenulo otvaranje.

Austrijsko skijalište kao žarište širenja koronavirusa

U pandemiji je dozvoljeno da austrijsko skijalište Ischgl radi i nakon što je bilo jasno da je postalo žarište virusa, iz kojega se covid-19 onda proširio diljem Europe. Mediji su tada Austrijance optuživali da su od skijaša željeli iscijediti i zadnji euro, iako je bilo jasno da bi se Ischgl trebao pod hitno zatvoriti.

Ipak, teško je vjerovati da će austrijske opstrukcije hrvatske turističke sezone preživjeti lipanj.

Kako je već objavljeno, austrijski turisti već rezerviraju ljetovanje na Jadranu, do kojega lako za par sati mogu doći osobnim automobilima.