Autor u knjizi otvara pitanja suočavanja s prošlošću, propituje kulturu sjećanja u Dalmaciji, istražuje kolektivno pamćenje, analizira konstrukciju identiteta. „Ovo nije više samo mala povijest ili povijest ispričana iz motrišta obitelji, nego i otvaranje teme kako su se traume izazvane ubojstvom i nasiljem iz prošlog stoljeća, najviše četrdesetih godina, pokušavale prevladati ili barem ublažiti. Ne samo traume izravnih sudionika, nego i traume njihove djece i potomaka različitih generacija. Zanimalo me i kakva se kultura sjećanja uzgajala. Kako smo se mi – pripadnici tih obitelji i izdanci tih obitelji – brinuli ili nismo za to naše sjećanje.” Lalić knjigom dokazuje kako se često ‘velika povijest najbolje razumije iz ‘male’ povijesti.
Čast, riječ koja više ne postoji
Ne misli da knjiga koju je žanrovski teško definirati ima psihoterapijski element. “To bi značilo da su traume prevladane, a rane su još žive”, objašnjava Lalić. Predstavlja nam, vješto ih portretirajući, raskošnu galeriju protagonista – bake, djedove, barbe i tete, kumove i prijatelje kroz nekoliko generacija. Posebno je dojmljivo opisana baka Ivka, udovica čijeg su muža ubili 1943. ustaše, žena koja je podigla troje djece i 88 godina nije htjela skinuti crninu. Baku Ivku, parafrzirajući Bertolta Brechta, naziva majkom-čast. „Pitam vas kada ste zadnji put čuli riječ čast, da osoba, obitelj ili neka institucija drži do časti? Čast je riječ koja je prognana iz javnoga diskursa.”
O članovima svoje obitelji piše s nježnošću, ali nikoga ne štedi i ne lakira biografije. Intervjue s članovima obitelji počeo je raditi prije 13 godina, svaki je faktografski podatak provjeravao više puta i testirao učinak naknadnog sjećanja. “Iako govorimo o objektivnoj stvarnosti i činjenicama, nije li percepcija članova moje obitelji dio cijele te priče? Sjećanja su subjektivna i emocionalna. Kada, ako što sam ja radio, prikupljate tuđa sjećanja, nužno baratate s građom koja je impregnirana osjećajima, pogotovo onih vezanih za gubitke, patnje, boli.”
Život je siv, sazdan od crnog i bijelog
“Jedna od poruka ove knjige je da je naš život zapravo siv, ali onda je sazdan i od crnog i od bijelog, i od negativnog i od pozitivnog. U istoj osobi se nalaze te kontradikcije, rekao bih i u obiteljima, mjestima, regijama, društvu, pa i u narodu u cijelosti. Mi smo svi jako puni suprotnosti.” Povlači paralelu s hrvatskim društvom:
“Konačno kad pogledate na nekoj široj razini: zar nije hrvatsko društvo u nekim stvarima otišlo naprijed? Moderni smo, 21 milijun ljudi nas posjećuje godišnje, sagradili smo lijepe ceste, imamo krasne zračne luke, govorimo jezike. A s druge strane, zar nismo primitivci, zar nismo opsjednuti prošlošću i zar nismo licemjerni, skloni laganju i konačno promoviranju zla? Kad netko viče ‘Za dom!’ a drugi odgovaraju ‘Spremni!’, to je iskonsko, čisto zlo. To je neofašizam, a s druge strane je primitivizam, glupost da ljudi ne znaju što stoji iza tog pokliča. Od razine pojedinca do razine nacije, sve je puno proturječnosti.”
Ne možemo se dogovoriti oko Drugog svjetskog rata
Misli da je trenutno na djelu pokušaj revizije narativa Drugog svjetskog rata. „Mi se možemo složiti u vezi Domovinskog rata, ali u vezi Drugog svjetskog rata mi se ne možemo složiti. Otvaraju se pitanja: koja je uloga bila Katoličke crkve i Stepinca? Što je bilo s ubijenima? Tko je više ubio? Tko je osnivao koncentracijske logore? Kako su se ponašali pobjednici? Kako su se dogodila grozna ubojstva nakon predaje na Bleiburgu? Tko su bili klasni neprijatelji? U knjizi su ponuđeni neki odgovori na ta pitanja. Govoreći na temelju iskustva moje dvije obitelji tvrdim da treba pažljivo uzgajati kulturu sjećanja. Trebamo znati što se dogodilo, ali trebamo biti tolerantni prema drugima i drugačijima i ne smijemo dijeliti ljude po tome što su njihovi preci radili u četrdesetima”, veli Lalić.
“Drugi svjetski rat je glavna meta, jer je zapravo bio glavni događaj u modernoj povijesti Hrvatske. To je glavna bojišnica koja se samo skriva iza recentnih dimnih zavjesa i rasprava o Domovinskom ratu kojima svjedočimo”, kaže Lalić koji je uvjeren da desnica griješi misleći da će uspjeti u reviziji povijesnih činjenica o Drugom svjetskom ratu. “Ipak, moja knjiga govori o potrebi za snošljivosti. Ako već ne možemo izbrisati povijest, ne smijemo okretati glave jedni od drugih i moramo pokušati biti bliski”, zaključuje autor. “Hrvatsko društvo i dalje nosi tragove nerazriješenih sjećanja – od Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata. Istraživanja procesa pamćenja i zaborava ključna su za prevladavanje posljedica prošlosti. Moramo izbjeći jednostrane narative, osvijestiti individualna i obiteljska iskustva te razumjeti kako ona oblikuju našu sadašnjost”, govori Lalić.
