AUTORSKI TEKST VLADIKE GRIGORIJA ZA NIN
Odsustvo dijaloga odlika je diktatura
Istinska demokratija je moguća samo ako smo spremni da (sa)slušamo jedni druge. Za dijalog nisu spremni samo oni kojima takvo ponašanje omogućava da ostvare nametljivost, diktaturu, nepotizam, korupciju, kriminal. Svi koji izbegavaju dijalog koriste se upravo parolama da štite državu, religiju, Crkvu, naciju, a u stvari to nije nimalo dobro ni za Crkvu, ni za državu, niti za naciju
Sve više vjerujem da je autokratija na Balkanu u terminalnoj fazi. Posljednjih nedjelja, prateći politička zbivanja, naročito u Crnoj Gori, vidjeli smo – naime – da i najvisprenije autokrate, kao što je to uvijek i bilo kroz istoriju, i pored predugačke vladavine, naposljetku pokleknu i kad-tad siđu s vlasti. Tako se u Crnoj Gori trenutno događa jedno istinsko čudo – najvještijeg autokratu na Balkanu (a i šire), po svemu sudeći, zamijeniće najpošteniji političar, uz to i univerzitetski profesor. Braneći opšte ljudske interese i prava, iz totalnog rasula i debakla jednu značajnu zajednicu u normalne društvene i političke tokove svojom pojavom i djelovanjem vraćaju i dvojica mladih političara i časnih ljudi. I to tako što se, prije svega, zalažu za građansku državu, koja će interese svih nacija u Crnoj Gori čuvati od bezakonja i nepravde. To uopšte nije neznatan događaj za svijet, koji to dešavanje još uvijek posmatra sa izvjesnom skepsom. Ali ako se dogodi ono što očekujem da će se dogoditi, a očekujem (ranije ili kasnije) slične potrese na cijelom Balkanu, onda će zapadni svijet s većom pozornošću usmjeriti pogled ka našim prostorima i onome što se na tim prostorima zbiva: da teorijske „postavke” demokratije upravo na Balkanu bivaju primijenjene i doživljene u praksi te stavljene u funkciju stvarnog života.
Međutim, mnogi su skloni da negativno komentarišu ulogu Crkve u potonjim dešavanjima u Crnoj Gori, uz opaske da nas njeno učešće u tim procesima vraća u srednji vijek. Uvjeren sam da je u pomenutom slučaju Crkva doprinijela demokratizaciji društva, kao što sam siguran i u to da povratak u prethodne vijekove nije moguć. Naravno, nipošto ne treba zanemariti činjenicu da pitanje odnosa države i Crkve nije jednostavno i da ga ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Još od Konstantinovog vremena, kada je prvi put u istoriji stvorena spona između Crkve i države, postalo je jasno da će ta sprega podrazumijevati i permanentnu napetost i varničenje u odnosima dviju institucija, napetost koja je često prerastala u otvorene sukobe, koji su mnoge što „misle svojom glavom“ koštali velike muke, nerijetko i života. Iz neprirodnog zagrljaja države i Crkve nastajali su tako različiti sukobi, međunarodni ratovi, pa čak i dva velika rascijepa u samoj Crkvi. Pomišljam da taj zagrljaj nije samo neprirodan već, štaviše, prečesto i neiskren. Potpuno je stoga očekivan slijed događaja koji su se odigrali krajem 17. i početkom 18. vijeka, kada su se pojedine evropske države počele izvlačiti iz tog čvrstog zagrljaja, insistirajući na nezavisnosti i slobodi, i utirući put sekularizmu.
Ono što je zajedničko za sva tri perioda – srednji vijek, period sekularizma i ovo naše doba, koje neki nazivaju postsekularizmom, nesumnjivo jeste – moć, tačnije potreba da se ona posjeduje. U naše vrijeme, ono što je nekada u srednjem vijeku Crkva pokušavala ostvariti preko države, sada država pokušava ostvariti sama ili, tamo gdje je to moguće, instrumentalizujući Crkvu i postižući svoje ciljeve čak i preko nje, opet u smislu zadobijanja moći i vlastitog uticaja na političku javnost i društvo u cjelini. Ipak, kako su mnogi prije mene primijetili, tereti života i svega što život donosi nikada nisu, pa ni u ovo naše vrijeme, bili raspoređeni na vjernike ili nevjernike, nego ih svi, manje-više, jednako nose. To nas, između ostalog, nedvosmisleno upućuje na zaključak da je nužna zdrava komunikacija između države i Crkve, koje su pozvane na uzajamno poštovanje i promišljanje svojih pozicija unutar međusobne saradnje.
Opširnije u štampanom izdanju NIN-a od 8.10.2020.
